Jutro poslije naše zadnje tekme - Euro se nastavlja bez Hrvatske, a mi krećemo put Lijepe Naše. Biciklističkom dvojcu otkucava 23. dan turneje i da drugog izbora nema, put kući bio bi u istom aranžmanu kao i put od Drave do Baltika. Ipak, bicikli su zaslužili predah, a mi miran san u kombiju znajući da su i oni pronašli mjesto za put kući.

Puste ulice Gdanjska iskoristili smo da još jednom protrčimo središtem grada u potrazi za nekim suvenirima koji su jučer bili bezobrazno skupi, ali unatoč tome prodavali su se kao halva. No prodavači su očito jako zadovoljni jučerašnjim utrškom jer smo odreda poljubili sva vrata. Kako sada od sramote doći kući samo s rastavljenim biciklima i prljavim rubljem koje pošteno pranje nije osjetilo danima…

U odličnoj kombi atmosferi zaboravili smo na kilometre koji nas čekaju do kuće. Naš gradić Donji Miholjac ima oko deset tisuća duša i svi se međusobno znamo pa je u gotovo dvadesetosatnom putovanju svaki lokalni junak ulice dobio barem svojih pet minuta. Ljudi i događaji čas posla ožive kroz priče kojih kod nas nikad ne nedostaje. Bivši nogometni treneri, kibiceri, gradske bitange i skitnice, lokalni ulični zabavljači i birtijaši, propali projekti i nezaboravne scene iz živopisne sredine…

Uz to, sva sreća pa smo se na izlazu iz Poljske sjetili da im ostavimo sve zlote. I gle čuda, na nekoj periferiji dućan prepun Euro suvenira. Kad je blagajnica na ukupnu cifru udarila popust od 50 posto dobili smo signal za ponovni juriš na police. Popunili smo sve prazne pore u kombiju i tek se sad mirne duše vraćamo kući.

Da put ne protekne samo u našem podbadanju i cerekanju pobrinula se slovačka policija i to dvaput. Prvi smo im put razlog za zadovoljstvo uskratili kada se na dnu ladice pronašla stara vinjeta koja vrijedi još samo dva sata što bi bilo dovoljno da zbrišemo u Mađarsku, kad na granici – hop i sa strane. Nas devet, a u papirima piše – kombi za osam mjesta. Računa li se u toj brojci i vozač? Svakako ima devet sjedala. Namrgođeni policajac u sred je noći brojao nas i sjedala i vagao kaznu. Klatno je ipak prevagnulo u našu korist – kada smo mu dokazali da nitko nikome ne sjedi u krilu. Dobro, možda je proradila i kolegijalnost - i mi u kombiju imamo jednog policajca.

U pet sati ujutro s dravskog smo mosta ugledali obrise sunčane obrise našeg grada. Kažu da ovih dana stvarno peče, ali neka. Dosta nam je poljskog ljeta u kojem je kabanica obavezna oprema. Još je rano pa niti prva birtija, popularnih 'Pet sisa', okupljalište ranika koji najranije ustaju i ovdje dolaze po prvu dnevnu dozu šljivovice, pelinkovca ili lavova, još nije otvorila svoja vrata. Jedini 'ugostiteljski objekt' je benzinska postaja. Na kraju sretnog puta red je nazdraviti po jednu pa kućama. Na benzinskoj osim djelatnika nikoga. Pardon, dočekao nas je samo još jedan dečko iz ulice – Domagoj Vida. Uvijek je bio svoj i drugačiji, zato je i uspio. Prekjučer smo ga bodrili s tribina Gdanjsk arene, a sad je i on stigao kući koji sat prije nas, avion je ipak malo brži. Nekoliko dana pred naš odlazak nije mislio da ćemo stvarno ići, ali nismo ni mi bili sto posto sigurni. Na kraju balade drago nam je da je naša svlačionica znala na kojoj smo etapi.

Uz pjesmicu smo jednog po jednog iskrcali majkama i u vrijeme kad se već kuhaju prve jutarnje kave konačno stižemo i u Ulicu Ivana Gorana Kovačića. Na svijetu ljepše je nema… Ljudi kreću na posao, a mi 'Poljaci' ćemo ovih dana malo sređivati dojmove…