Šesnaesti dan otkako smo na turneji odnekud se u kući stvorila i vaga. Pogled na brojčanik bacio nas je sedam-osam godina unatrag, kilažom smo sada opet u rangu srednjoškolskih dana. Sve čarobne dijete i instant napici ne mogu tako brzo polučiti uspjeh. Recept je jednostavan. U kući na kraju grada konačno smo uspjeli osposobiti internet tako da opet imamo svijet na dlanu i informacije što se zbiva izvan našeg vidokruga. Za novu perilicu rublja uspjeli smo iskopati upute na hrvatskom, ali platili smo danak neiskustvu. Rublje je konačno čisto, ali pogužvano do bola, jer smo promašili temperaturu pranja. Dresovi i trenirke izgledaju kao da su ih prožvakale krave.

U noći nakon naše utakmice izravno iz Hrvatske stigli su tradicionalni proizvodi i navijački suveniri za naše domaćine, nešto konzumno je iste noći i nestalo (glad ne pita), ali našlo se dovoljno da razveseli ljude koji su nam ovdje pružili smještaj, besplatno. Cijela kuća je samo naša, izgrađena uz rub borove šume, ali ubrzo je pored nje sagrađen dalekovod što je navodno čini manje atraktivnom za stanovanje i potencijalno opasnom zbog zračenja. Mi ćemo i ispod elektriciteta preživjeti par dana u komforu koji smo putem mogli samo sanjati.

Tako naelektrizirani, svakodnevno prevalimo 25 kilometara do središta grada koje je ovih dana navijačko grotlo. Na rasporedu je utakmica Poljske i Rusije, poslastica dana. Domaćin nam je ukratko objasnio da i datum ima simboliku, upravo 12. lipnja je ruski nacionalni praznik - Dan Rusije, a poznavajući tešku prošlost odnosa tih dviju država, možete zamisliti s kolikim je žarom Poljska čekala večerašnji okršaj u Varšavi.

U popodnevnim satima središte Poznanja bilo je zakrčeno, tisuće poljskih kibica uz gromoglasno skandiranje 'Polska biało-czerwoni' išle su prema glavnom trgu i fan-zoni u kojoj postoji ogroman videozid kako bi što prije zauzeli mjesta i naravno, podigli raspoloženje uz pivo i votku. U masi bijelo-crvenih fanova nađe se i poneki u istim bojama, ali s drukčijim uzorkom, onim na kvadratiće, a Irci su se uglavnom presvukli u civilno – ipak je danas poljski nogometni praznik.

Nekoliko sati prije utakmice fan-zona je bila prebukirana, fizički se nije moglo više ni blizu pa su je organizatori zatvorili. Moglo se samo van, a van nitko nije htio. Obližnji plastični WC-i, ovih dana jako popularni toi-toi, sada su postali atraktivno mjesto s čijeg krova preko ograde puca pogled na videozid. Ohrabreni gutljajima votke, Poljaci se penju bez oklijevanja.

Kako se bližila utakmica, tako je i živa u navijačkom termometru rasla. S prepunih terasa načičkano mnoštvo piljilo je u ekrane i bučno pratilo svaku sekundu, a emocije su se izmjenjivale kao na tekućoj vrpci. Poljakinje su puno glasnije od svojih sunarodnjaka, čas uzdišu, čas vrište, mrse kosu i u nevjerici vrte glavom… Nama kroz glavu prolijeće misao, što će od grada ostati ako pobijede, a što od nas ako eventualno izgube. Iz te pomalo egocentrične perspektive neriješeno je za cijelu situaciju došlo kao apaurin.

Dok smo bili zauzeti važnim navijačkim temama, nismo ni primijetili da je prošla ponoć i da su bicikli ostali u lokalu koji je u ponoć zaključao svoja vrata. Nije ugostiteljski lokal, jer ti rade do jutra, baš kao i mali dućani u ulicama oko glavnog trga. Roba koje se tamo trži na licu se mjesta i konzumira, trostruko je jeftinija nego u kafićima, a djeluje isto. Policija nezainteresirano promatra, a mogla bi dobro popuniti državni proračun. Ovdje nema zabrane koja ovih dana nije prekršena.

Dok iz Varšave stižu vijesti o velikim neredima, u Poznanju se nastavlja druženje svih fanova koji su u gradu. Izmjenjuju se navijačke pjesme na poljskom, engleskom i hrvatskom, pjesma se zajednički i međusobno aplaudira. Navijači se međusobno uvažavaju, a Irci se šale ako neće proći skupinu, ona je za utjehu barem najkatoličkija.

Još jedna luda noć, bicikli zaključani, kuća daleko, noćnog prijevoza nema, a taksi je bolno skup. Ali tko još ovdje misli na spavanje…