Suočeni s problemom pojedinih učenika koji konstantno remete nastavu i onemogućavaju ostale da je normalno prate, a kojima se ne može stati na kraj, udruga 'Nastavnici organizirano' ponudila je rješenje - suspenziju. Smatraju kako obrazovni sustav ne nudi efikasne mjere za kažnjavanje takvih učenika, pa su predložili nešto za što misle da će pomoći i organiziranju nastave, ali i omogućiti djeci koja hoće i žele učiti da to pravo i ostvare.

Kako to doista izgleda u praksi, odnosno kako je izgledalo u njezinom gotovo 40-godišnjem iskustvu u razredu, tportalu je napisala Ankica Benček, umirovljena učiteljica.

'Nema gore stvari ni osjećaja nego kada netko, namjerno ili nenamjerno, svojim ponašanjem upropasti dobro osmišljen i pripremljen nastavni sat. Ima više činitelja što remete nastavu u školi, ali najčešće su to 'zločesti' učenici. Neki to rade iz obijesti, dok drugi zbog određenih poteškoća u rastu i razvoju. Oni jednostavno ne mogu vladati sobom i nisu u stanju više od desetak minuta usmjeriti i zadržati pažnju ni na čemu, a kamoli usredotočiti se na ozbiljan rad.

Svake godine takvih je učenika sve više u redovnim školama i 'normalnim' razrednim odjelima. Za djecu s poteškoćama u razvoju se može imati i uglavnom se ima razumijevanja. Tu je potreban poseban rad i strpljivost. Sigurno je da bavljenje takvom djecom pod nastavom oduzima vrijeme učitelju, potrebno za ostale učenike. U zadnje vrijeme u nekim školama uz takvu djecu su suradnici u nastavi, pa je to određena pomoć učitelju i djetetu.

Za one druge, pogotovo ako su to 'kronični' i svima u školi dobro poznati 'provokatori' se baš i nema razumijevanja, niti vremena. Za to postoje stručno ekipirane službe u školama, čiji je to prvenstveni problem i njegovo rješenje primarni zadatak.

Nažalost, u nekim školama učitelj koji javno kaže kako više ne može normalno raditi u razredu, kako mu je skoro svaki sat uništen, kako to uništava njega samoga, ispada nesposoban, pa mu je ponekad dobronamjerno savjetovano, da bi bilo najbolje da si nađe drugi posao, jer ovo očito nije za njega.

Učenici to vide i čuju. Toga su svjesni, pa nastave svojim 'projektom' čiji je cilj izluđivanje nastavnika. Njima se s vremenom pridruže i oni koji su do tada bili relativno dobri i cirkus se nastavlja. Umjesto da su pravovremeno i primjereno kažnjeni 'vođe' nereda i neposluha postaju heroji – glavni frajeri u školi. Nije rijedak slučaj kako učenik, već u petom razredu prijeti učiteljici, kad mu se nešto u njenom postupku ne svidi kako će je tužiti pedagogu. Ponekad grupa učenika to napravi. Često dobiju podršku, a učitelj biva osramoćen, ni kriv ni dužan.

Tada je vrijeme kako taj učitelj mora sam uzeti stvar u svoje ruke. Moje iskustvo mi govori kako je u takvim slučajevima odmah najbolje pozvati roditelje takvih učenika u školu i otvoreno im reći pred učenikom i cijelim razredom što se dogodilo i što se učestalo događa. Rijetki su roditelji koji to neće razumjeti i 'srediti' stvar, pogotovo kad se dogovorite da ih uvijek u takvom slučaju zovete.

Bolje je izgubiti taj jedan već ionako izgubljeni nastavni sat nego se praviti kako se ništa nije dogodilo, osjećati se bespomoćnim i očekivati kako će ti netko drugi osigurati normalne uvjete rada.

Možete si samo zamisliti što sam sve od 'nadležnih' doživjela poslije takvog svojeg 'nezakonitog' angažmana. To me nije obeshrabrilo, da ukoliko neće nitko drugi, sama sredim sve probleme u svojem razredu, naročito tamo gdje sam bila razrednik. Zadovoljstvo time je veće od bilo kakvog napredovanja u struci, za koje ja nisam bila podobna, uz trostruko veći broj bodova od potrebnih.

Ovo je vrijeme kada se podilazi, iz nekih meni nerazumljivih razloga, učenicima i roditeljima, a sve se više opterećuje nastavnik, koji ima sve manje prava, sve više dužnosti i odgovornosti, kojemu se sukcesivno ruši autoritet i integritet, na sve moguće načine, čime je doveden na marginu margine, na rub egzistencije i život pod stalnim stresom koji se svakodnevno kumulira i ljude čini nesretnima i bolesnima.

Djeca imaju i svaki dan dobivaju sve više prava, a od njih se ne traži nikakva odgovornost. Većina učenika ne voli školu i smatraju je nužnim zlom. Uče uglavnom zbog ocjene, što pokazuju brojna istraživanja. Kako se te ocjene danas mogu i kupiti, pomalo prestaje i taj razlog za učenje. U učenju i školovanju prevladava i na djelu je copy-paste filozofija, koja se pokazala vrlo uspješnom.

230010,213307,212268,188623Učitelji u svakodnevnom radu i razgovoru s djecom vide što je cilj većini te djece: postati bogat i moćan, na najlakši i najbrži način, a to zasigurno nije dugotrajno školovanje i učenje. Njihovi ideali su bogati i moćni. To nikako nisu njihovi učitelji, pogotovo oni koji traže Zakon koji bi im omogućio da normalno obavljaju svoj posao za koji su stručni i kompetentni.

Odgovorno tvrdim kako za redovan i normalan rad u školi i održavanje nastave nije potreban nikakav zakon, već dobro ustrojena škola, organizirana nastava u njoj i sklad, razumijevanje i suradnja 'zbornice', stručnih službi i uprave škole, ne diranje u kompetencije nastavnika i ne rušenje njegova autoriteta pred učenicima. Taj autoritet si mora svaki učitelj stvoriti sam svojim radom. Mora biti stručan u svakom pogledu. Osim struke trebao bi imati temeljna znanja iz pedagogije, psihologije, sociologije, informatike koja stalno treba nadopunjavati permanentnim obrazovanjem.

Usto, trebao bi voljeti svoj posao i biti pošten, pravedan, empatičan, strpljiv, prilagodljiv, srdačan,dostupan, prijateljski nastrojen, pun ljubavi i razumijevanja, osoba od povjerenja i osoba koja svakom učeniku svakodnevno pokazuje kako mu je do njega stalo.
Takav se učitelj nema čega ni koga ni za što bojati i mora se izboriti za svoj status, svoja prava i svoje kompetencije, pred učenicima, roditeljima, upravom škole i ostalim nadležnim i nadređenim institucijama i pojedincima.

Istina je kako su neki u škole zalutali. Tu im nije mjesto i za sve bi bilo najbolje da što prije pronađu neki drugi posao, a ne da svojim radom sramote cijelu profesiju, u svakom pogledu.'