lAktualna politička elita Hrvatsku neće izvesti iz krize. Tek će suočenje s tom spoznajom stvoriti preduvjete za boljitak. Pod političkom elitom treba podrazumijevati i aktualnu vlast i aktualnu opoziciju i raznolike 'treće' alternative. Ti ljudi nisu samo nesposobni za svladavanje krize – osim što su opozicija i njeni fašistoidni sateliti i opasni po demokraciju – već to i ne žele, a zapravo i ne mogu htjeti.

Naime, njihov manevarski prostor i njihova moralna i intelektualna obzorja determinirani su postojećom raspodjelom društvene i ekonomske moći, koja je strukturirana tako da onemogućava bilo kakav stvaran reformski iskorak, točnije, upravo zato je tako i strukturirana.

Taj fenomen zorno se ogleda u načinu na koji politička elita percipira krizu. Ona je za političku elitu prije svega kriza njenog vlastitog financiranja u kojem nikada i nije vidjela racionalnu potrebu za funkcioniranjem poretka koji ispunjava određene pravne i civilizacijske zadaće, nego puku polugu vlasti. Zato politička elita ne gleda na krizu kao društveni problem koga treba rješavati nego na nezgodu koja umanjuje njenu moć. Pritom su nezaposleni, loše plaćeni radnici, bankrotirani poduzetnici i sve ljudske i egzistencijalne tragedije koje je kriza prouzročila, tek neugodna kolateralna posljedica, nevolja s kojom elita pokušava izići na kraj manipulacijama, jeftinim obećanjima, proizvodnjom afera i održavanjem postojećih i uhodanih matrica obmane koje su svoju učinkovitost dokazale još 1990. Neki analitičari tvrde da elita parazitira na sukobu 'crvenih' i 'crnih', no to je privid. Hrvatska politika je plesni podij na kojem posrću zbunjeni (vlast) i marširaju ludi (opozicija).

Aktualna vlada (kao i prethodna, a to će vjerojatno činiti i sljedeća) ne bavi se ničim nego grozničavim namicanjem fiskalnog novca. Taj prioritet raskrinkava hrvatsku političku elitu kao faktor koji ne obnaša svoju civilizacijsku funkciju. Umjesto da samozatajno upravlja državom i javnim službama ona proždire i ekonomiju i društvo. Važan oslonac u očuvanju takvog statusa quo je velik (prevelik) broj ljudi čija egzistencija ovisi o proračunu. Oni su alibi za trajne neuspjehe u pokušaju smanjenja, inače astronomske i tragikomično suvišne, javne potrošnje. Točno je da bi smanjenje javne potrošnje izazvalo novi val nezaposlenosti, no to samo kazuje da su zaposlenici u javnim i državnim službama taoci političke elite ili njeni interesni saveznici u održavanju postojećeg stanja, zapravo u perpetuiranju krize. Sukob vlade i sindikata javnih službi samo je interna svađa unutar suučesništva koje eliti jamči moć, a proračunskim korisnicima egzistenciju za koju nema ni demokratskog ni ekonomskog opravdanja, ne računajući dugoročno neodrživu socijalnu zbrinutost koja nije ništa drugo nego oblik masovne korupcije.

Politička elita uvijek može reći kako ne može umanjiti javnu potrošnju jer bi tako upropastila svoje zaposlenike, što je samo ucjena kojim izbjegava umanjenje vlastite moći. Jasno da u takvoj situaciji nitko ne izgovara jednostavnu istinu: "Ljudi moji, stvoren je klijentelistički sustav koga ne bismo trebali financirati sve i kada bismo ga mogli financirati i zato moramo otpustiti tisuće, desetke tisuća ljudi iz javnih službi. Pristupimo stoga velikom pothvatu njihove prekvalifikacije, njihovog zapošljavanja u privatnom sektoru koga prethodno moramo oživjeti". To se neće dogoditi. Zašto bi se vlast odrekla vojske javnih službenika koji su oslonac njene moći? Zašto bi tisuće ljudi prepustila privatnom sektoru i izgubila svaki utjecaj na njih? Zašto bi javni i državni službenici poželjeli tu neizvjesnost kada im je ovako dobro?

Zašto bi, na koncu, vlast dopustila konjunkturu, priljev privatnog kapitala i otvaranje radnih mjesta u privatnom sektoru kada od toga nema nikakve izravne koristi i kada bi se time lišila najvažnije poluge vlasti i postala ono što bi i trebala biti: javna služba koja osigurava poredak i poštivanje zakona? Zašto bi se jedna struktura moći odrekla sebe same? Ona će se radije kockati s krizom u nadi da će sustav nekako preživjeti. Zato je zanimaju samo 'strateške' investicije i zato fiskalnim i administrativnim preprekama destimulira spontano kolanje privatnog kapitala jer njega ne može kontrolirati onako kao svoje 'strateške' projekte. Zato usprkos krizi želi graditi mostove, spomenike i stadione i u tome ne nalazi ništa suludo i bestidno jer je otimanje i iracionalno trošenje novca njena suština, izvor i utok njene vladavine. U kulisama koje će razveseliti svjetinu politička elita vidi isplativu investiciju. Farsa, jasno, ne može trajati unedogled. Ufajmo se da će njezin slom biti bezbolan i nenasilan i da tu priliku neće iskoristiti fašistoidne i klerikalne falange. Ta nada je za sad središnji prioritet hrvatskog društva. Blagostanje i ispunjavanje demokratske forme stvarnim sadržajima do tad će ostati zatočeni u sjetnom snu utopije.