Ured mljekara Ulricha Westrupa iz Bissendorfa u Donjoj Saskoj podsjeća na kontrolnu sobu neke elektrane. Svojih 600 krava vlasnik farme vidi kroz staklo koje ga dijeli od štale, ostalo prati na dva monitora: izračun o količini hrane, plodnost životinja, količina pomuženog mlijeka. Svaka krava ima obješen o vrat poseban senzor koji u realnom vremenu šalje podatke o njihovu kretanju u glavni kontrolni centar u Francuskoj, gdje se analiziraju i obrađeni šalju natrag kao poruke na Westrupov mobitel.

Dobro došli na idealnu farmu u EU! Europska unija tako je zamišlja, jer ju je izdašno potpomogla sredstvima iz svojih fondova. Westrup se uz to posebno veseli sljedećoj godini, jer će moći širiti proizvodnju, budući da se ukida kvota za mliječne proizvode, kojom se posljednjih 30 godina reguliralo koliko farmer može proizvesti mlijeka. Posljedice nije teško predvidjeti: mali mljekari će nestati ili će farme morati pretvoriti u industriju, što će sniziti ionako već nisku cijenu mlijeka. Dobra vijest za potrošače, ali loša za male proizvođače čije krave još pasu na svježem zraku, pa neki kažu da će se kravica na planinskom pašnjaku uskoro moći vidjeti samo u reklami za čokoladu.

Prosječna mliječna farma u toj saveznoj zemlji na sjeveru Njemačke, koju u šali opisuju kao zemlju krava i automobila (sjedište Volkswagena), ima 75 krava, ali već nekoliko zadnjih godina proizvođači mliječnih proizvoda su im otkazivali, jer su količine mlijeka bile premale da bi opravdale troškove prijevoza. Problem je u lancima supermarketa poput Edeke, Aldija ili Schwartz grupe kojoj pripada Kaufland i Lidl, koji kontroliraju 85 posto prehrambenog tržišta i traže što niže cijene. Na policama litra mlijeka nerijetko stoji 3,77 kune (u nas 4,99 naviše, jednako ili neznatno više od bočice mineralne vode)

Nižu cijenu mogu ponuditi samo veliki. Zbog toga je samo prošle godine 3.300 malih mljekara zatvorilo staje i njihov se broj upola smanjuje svakih deset godina, pa u problemima ne grcaju samo naši seljaci, iako se njemački ne mogu mjeriti s agonijom hrvatskih mljekara s najvećim padom proizvodnje u EU, dok istodobno uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u nas raste galopirajućom brzinom.

279763,280840,333437,280422
Nešto više od 10.000 naših farmera proizvede nekih 500 milijuna litara (potrebe su 900 milijuna), za razliku od 80.000 njemačkih koji pomuzu 30 milijardi godišnje, skoro četiri puta više po proizvođaču. No naši nemaju problema s kvotama, jer ionako proizvode gotovo 300 milijuna litara manje od kvotama dozvoljenih 800 milijuna. Da bi se Hrvatska vratila na razinu od prije deset godina, samo joj mliječnih krava nedostaje oko 45.000. U nas zjapi 35 tisuća praznih ležećih mjesta u štalama u koje je utrošeno 278 milijuna eura poticaja, piše naš Lider, a od ulaska Hrvatske u EU uvoz gotovog mlijeka povećan je za gotovo četiri puta

O našim problemima i crnim brojkama mogli bismo lamentirati unedogled, no Nijemce posebno brine sve upitnija kakvoća zbog imperativa sve nižih cijena i straha od super mehanizirane proizvodnje, gdje se životinje tretiraju kao puki strojevi ili sirovina. Samo se u Njemačkoj godišnje zavrne vratom 50 milijuna muških pilića jer ne mogu nesti jaja, a na velikim farmama odojcima tek došlima na svijet čupaju osam šiljastih zubića da se, onako naguranima, spriječi međusobno ranjavanje. U jednoj epizodi u nas rado gledane danske serije 'Borgen' također se digla prašina oko farmera koji je odojcima iz istoga razloga rezao repove.

Ni krave ne prolaze bolje. Prosječan životni vijek im je 15 do 20 godina i mogu dati desetak telića, ali na današnjim velikim farmama muzara daje samo dva do tri potomka i muze dvije godine, pa kada navrši četiri i pol, proizvodnja mlijeka pada, postaje jalova, češće obolijeva i završava na klanju. Ipak, za sada nitko ne može dostići američke rekorde. Dok prosječna krava u Njemačkoj daje izdašnih 7.200 litara mlijeka godišnje, američki rekord iz 2010. iznosio je nevjerojatnih 33.000! A prije 200 godina, kada je još odlazila na pašu, davala je samo 1.000 litara. Hoće li i europske krave živjeti u digitalnom svijetu, a must će ih roboti, hraniti i čistiti strojevi i u svom kratkom životu nikada neće vidjeti sunce, pašnjak i čovjeka?

Takve farme postoje u Sjevernoj Americi, pa tjednik Der Spiegel donosi reportažu s jedne takve u kanadskoj pokrajini Quebec gdje je u šest golemih staja raspoređeno 2.300 krava. Životinje stoje gusto nabijene u krugovima, glavama okrenutima prema središtu kuda im jedni roboti dobaciju hranu, drugi ih muzu, a treći uklanjaju izmet. Staje imaju otvore na zidovima da životinje dođu do zraka i svira im glazba. Vlasniku farme roboti putem iPhonea javljaju ako se negdje pojavi problem, ali posla nije mnogo, pa gazda stigne na partiju golfa, zimi na skijanje, ljeti na toplu Jamajku.

Masovna proizvodnja za masovno tržište u Europi ipak ne prolazi tako lako kao u SAD-u, što dokazuju tekući pregovori SAD-a i EU-a o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP), koji bi ujednačavanjem standarda trebao ukloniti međusobne barijere, u Europi otvoriti čak milijun novih radnih mjesta i zajednički se obraniti od ekonomski sve moćnijih azijskih konkurenata. No Europa želi zadržati neke svoje standarde, jer Angela Merkel izjavljuje kako EU ne može dopustiti uvoz američke hormonski tretirane govedine, niti pilića ispiranih u klorinu zbog ubijanja bakterija i dezinfekcije. Posebno su odlučni mljekari, jer Romuald Schaber, predsjednik Europskog odbora za mlijeko (EMB), poručuje: 'Niti jedan razlog partnerstva ne smije ići na račun zdrave, sigurne i održive hrane, a to je upravo ono što nam prijeti ako nastavimo s tim pregovorima.'

EMB je posebno zabrinut što će znatan dio proizvodnje biti premješten izvan Europe, a domaća koncentrirana na samo nekoliko mjesta. Odbor se također boji da bi TTIP mogao dovesti do nelojalne konkurencije zbog spuštanja proizvodnog i sigurnosnog standarda, te da bi police europskih supermarketa preplavili prehrambeni proizvodi škodljivi za zdravlje, a potrošači izgubili povjerenje u meso i mliječne proizvode.

Što preostaje malim mljekarima, ako prežive? U Nacionalnom kazalištu u Bruxellesu nedavno se počela prikazivati predstava 'Prehrana ljudskog roda, to je posao' kojom belgijska grupa 'Art&Tca' upozorava javnost na propast malih obiteljskih gospodarstava. Dirljiv pokušaj, ali globalizacija ne bira kolateralne žrtve, kojima preostaje tek neka niša vezana uz proizvodnju organske hrane, ekskluzivne delikatesne trgovine ili seoski turizam. Kao podsjećanje na vremena kada je mlijeko imalo okus mlijeka. I kada je mali farmer imao emocionalan odnos prema životinji koja ga hrani. Poput onog seljaka iz potopljene Gunje, kada je plačući morao ostaviti svoju kravu, znajući da je pri povratku više neće naći živu.