Kalifornijski grad San Jose ne zovu uzalud prijestolnicom Silicijske doline. U njemu su sjedišta nekih od najvećih multinacionalnih high-tec korporacija poput eBaya, Adobea, Supermicroa ili Cisco Systemsa, bez čijih proizvoda i usluga ne možemo zamisliti današnju stvarnost. Samo Cisco Systems (proizvodi mrežnu opremu) zapošljava 74.000 ljudi i bilježi 47 milijardi dolara prihoda. Treba li spominjati tehnološke divove u ostalim dijelovima Doline: Google, Hewlett-Packard, Yahoo!, PayPal, Facebook, Intel, Apple...?

Od kada su okupirali to široko područje San Francisco Baya, tehnološki divovi međusobno se nadmeću u moći i bogatstvu, pretvorivši svoja sjedišta u izložbu arhitektonskih ljepotica, a gradove opasno ušminkali, naročito nekada skromni San Jose.

Kalifornijski San Jose brojem stanovnika dostiže Zagreb, a ima i svoj Maksimir s predjelima guste šume zvanima 'The Jungle'. Džungla je idealna za šetnju, no fini je građani zaobilaze, jer im je neugodan susret sa šatorašima, beskućnicima koji su se ovdje sklonili sa ulice i savili svoje ljudske brloge bez vode, bez struje, bez kanalizacije i sanitarnih čvorova. Sa istrošenom kramom razbacanom na sve strane podsjećaju na zagrebačka divlja odlagališta krupnog otpada, ali s tom razlikom što se na tom otpadu živi pod improviziranim šatorima skrojenima od starih suncobrana, plastičnih vreće, dašćica i svega što ne propušta kišu, braneći privatnost dekama i plahtama. To je oaza za nezaposlene, za one kojima su ukinuli radna mjesta, a banke zbog ovrhe oduzele krov nad glavom, samohrane majke koje ne mogu plaćati skupe stanarine, za besposlene ovisnike, mentalne bolesnike, osuđenike s odsluženom kaznom i – ratne veterane.

Da, i ratne veterane, neke od 130.000 do 200.000 koliko ih po procjeni Nacionalne koalicije za beskućnike živi doslovno na ulici, plus još tri puta toliko latentnih, koji im se danas-sutra lako mogu pridružiti zbog niskih primanja. Braća u oružju, braća u beskućništvu. Koliko se god Amerikanci ponosili brigom o njima, veteranskim bolnicama, skloništima i udrugama za pomoć, Nacionalna koalicija beskućnika je 2009. objavila podatke po kojima je svaki četvrti beskućnik (23 posto) veteran. Gotovo polovina (47 posto) ih je iz vijetnamske ere, 17 posto iz post-vijetnamskog doba, 67 posto su bili na terenu tri i više godina, 33 posto stacionirano u ratnoj zoni, 85 posto ima završenu srednju školu, za razliku od 56 posto 'obićnih' beskućnika, 89 posto je dobilo častan otpust iz vojske, 79 posto živi u urbanim sredinama, 46 posto su stariji od 45 godina...

Danas heroji, sutra beskućnici? Upravo to se događa u Silicijskoj dolini, gdje je pobrojano više ratnih veterana beskućnika, nego u bilo kojem drugom dijelu SAD. Dok se njihov broj u cijeloj zemlji smanjio za 17 posto, u Silicijskoj dolini se u zadnjih dvije godine povećao za osam posto. Štoviše, u samom San Joseu 2013. ih je zabilježeno čak 33 posto, najviše u zadnjih 24 godine. Te iste godine državnu pripomoć u rješavanju problema stanovanja primalo je 340.000 veterana, ali je pomoć znatno smanjena zbog kresanja socijalnih davanja.

'Tehnološki najnaprednija američka regija mora se ozbiljno suočiti s činjenicom da šokantan broj njezinih stanovnika živi ispod svakog ljudskog dostojanstva', komentira crnu stranu Silicijske doline portal Business Insider. Zašto baš Silicijska dolina unatoč 92.000 otvorenih novih radnih mjesta i 46.000 novih tvrtki samo u 2012. i zašto baš područje u kojem se nastanilo 56 novopečenih milijardera, najviše u SAD i najviše u svijetu?

San Jose je najbolji primjer tog paradoksa. Nakon što je više od stoljeća i pol bio mala, zaostala sredina 'Bogu iza nogu' u San Francisco Bayu (dijelu Kalifornije sa više od devet milijuna stanovnika), gradić se iznenada probudio sredinom prošloga stoljeća, najviše zahvaljujući dolasku veterana iz Drugog svjetskog rata. Zemlja je bila jeftina, nekretnine još jeftinije, te su ratni heroji tu rado nastavili civilni život.

Bilo je jeftino sve dok dečki iz garaža ovdje nisu počeli graditi elektronička carstva. I njih su također privukle niske cijene građevnog zemljišta, a s njima se brzo doselila vojska odlično plaćenih mladih profesionalaca, koji su cijene kuća i najma stanova preko noći digli u nebo, pretvorivši Silicijsku dolinu u jedno od najskupljih mjesta za život u svijetu, gdje se unatoč astronomskim stanarinama u San Joseu za 60 novih stanova javi 2.800 zainteresiranih. Prosječna je cijena najma u listopadu prošle godine bila 2.934 dolara (20.100 kuna), porastavši za 16 posto u samo zadnjih godinu dana, dok se najam 50 četvornih metara u središtu San Francisca plaća 2.507 dolara (14.170 kuna). Pristojna kuća, ne palača, u najskupljoj četvrti u SAD, Pacific Hights u San Franciscu, doseže deset milijuna dolara.

Čim je Twitter 50 godina staru art-deco palaču u nekada zapuštenom dijelu San Franciska Tenderloin pretvorio u svoje luksuzno sjedište, cijela se četvrt, ranije poznata po kriminalu, u tili čas pretvorila u prestižnu poslovnu zonu, gdje siromašnim stanarima više nije bilo mjesta. U međuvremenu je ukinuto 60 posto niskokvalificiranih radnih mjesta, pa se samo na ulicama Santa Clara Caunty, okrugu u kojem se nalazi San Jose, našlo 7.500 beskućnika, a ima čak i zaposlenika s pola radnog vremena koji noće u javnim skloništima ili u 'hotelu 22' kako zovu noćnu autobusnu liniju M22 na relaciji San Jose – Palo Alto. Iako San Francisco godišnje troši 165 milijuna dolara za rješavanje problema beskućnika, broj od 6.000, među kojima je blizu tisuću djece i maloljetnika, ne smanjuje se zadnjeg desetljeća.

U takvom okruženju četveročlanoj obitelji 90.000 dolara godišnje zarade nije dovoljno za preživljavanje, dok najmodavci traže rupe u zakonu o zaštiti prava najmoprimaca, izbacujući ih iz stanova, da bi u njih uselili dobro potkožene poslovne lavove ili skupo prodali stare zgrade, da bi na njihovu mjestu nikli novi poslovni prostori. Građevinska tvrtka Barry Swenson tvrdi da se 90 četvornih metara stana namijenjenog rušenju u nekim prestižnim dijelovima Silicijske doline prodaje za više od milijun dolara.

Ogoljeli starosjedioci koji nisu pobjegli u jeftinije dijelove zemlje tako su postali neugodan kamenčić u cipelama milijardera, pa im je policija nedavno u blizini palače suosnivača Googlea, Larryja Pagea zabranila spavanje u automobilima i ukinula javno kupalište za beskućnike.

I dok jedni spavaju na cesti, život u Silicijskoj dolini juri punom parom u zrelo 21. stoljeće. Google je prije nekoliko dana ponosno najavio izgradnju novog arhitektonskog čuda veličine tri Empire State Buildinga, prozračnog kompleksa čiji će se dijelovi pokretati i premještati po potrebi kao dječje igračke, savršeno utopljene u okoliš čiju čistoću vraćaju u vrijeme prvih doseljenika. To je odgovor Appleu koji najavljuje novo sjedište u obliku svemirskog broda, a Facebook se hvali nadogradnjom sjedišta firme kao najsavršenijeg primjera ekološki čistog prostora u zemlji. Utrka za prestiž vodi se i preko prestižnih arhitekata, uglavnom uvezenih, pa Apple projektira čuvena britanska firma Foster + Partners, Facebook kanadsko-američki majstor Frank Garry (Guggenheim muzej u Bilbau), a ‎Googleplex londonski studio Heatherwick u suradnji s danskim arhitektom Bjarke Ingelsom.

Nekako u isto vrijeme dok novi high tech gospodari govore o utopijskim arhitektonskim rješenjima i fantastičnim mjestima za rad, kreiranje i smišljanje novih tehnologija, Džunglu je posjetio policijski odred, njezine stanovnike izbacio iz šatora, buldožerima uklonio šatore i teren ogradio žičanom ogradom.
'Sada mogu spavati samo na gradskom pločniku', izjavila je 63-godišnja bivša cvjećarka Eva Martinez u lokalnom listu Mercury News. Grad je nekima podijelio privremene vaučere kojima mogu iznajmiti krov nad glavom, ali vrijede samo dok se u gradskoj kasi ne potroše četiri milijuna dolara namijenjenih u tu svrhu. Neki će potražiti prenoćište u skloništima, ali navala je tolika da se pravo na krevet nerijetko izvlači putem tombole.

Isti scenarij tjeranja beskućnika iz Džungle viđen je već prije dvije godine, no vjerni stanari brzo su se vratili i obnovili šatore, te se nadaju da će tako biti i ovaj puta. Bolje i to, nego noćenje na tvrdom gradskom pločniku, kažu. Krova nad glavom tako ionako nemaju, ali se zato mogu pohvaliti vrhunskim civilizacijskim dosegom - besplatnim pristupom na bežični Internet.