Da Smrt ima opciju 'izaberi povidera', pomislila sam nakon prvog dana izbjegličke krize u Hrvata, moj bi izbor definitivno pao na Vladu. Jednim udarcem bih riješila dvije muhe. Živjela bih prilično dugo, a kad bi došao sudnji dan, smrt me zasigurno ne bi zatekla na zahodu.

Ova Vlada ne gradi zlatne toalete, rekla sam sebi taj dan. Točnije, ne gradi nikakve.

Jer ako vam je promakla ta informacija, svoj prvi dan s tisućama izbjeglica, a mjesecima nakon objave 'Orbanovog dana D', Tovarnik, ta sasvim predvidljiva točka u Srijemu kroz koju će se prije ili kasnije morati sliti izbjeglička rijeka iz Srbije, dočekao je s jednim javnim zahodom.

Točnije, s čučavcem u zgradi željezničkog kolodvora. Nitko se u to selo nije sjetio poslati šleper ekoloških WC-a. Ni cisterna za vodu, zlu ne trebalo. Nešto šatora. Neka se nađe. Ono, kao za kirbaj, koncert Jelene Rozge ili prijateljsku utakmicu sa seoskim klubom iz više lige.

Iznenadilo nas. Kao komunalnu službu snijeg u prosincu.

Kanta vode babe Kate

A onda sam se predomislila. Shvatila bih kako to povjerenje u Zorana Milanovića kao osobnog smrtnog izbornika ne bi bilo pametno rješenje. Jer dok bi njegov tim radio na realizaciji mog konačnog plana 21, plana B ili C, a ja se uljuljala u lažnu nadu da se ništa odsudno s mojim posljednjim putovanjem neće dogoditi u skorije vrijeme, sudbinu bi mi u ruke uzeo neki obični građanin države koju Zoran tako 'uspješno' vodi.

U tom slučaju, završila bih u jurećoj nemani HŽ-a, sa strojovođom koji probija carinsku kontrolu pred vratima svetog Petra i istovara me pravo pred skute zatečenog Boga. Usput bi me baka Kata iz Ilače uredila kantom vode. Da ne odem na onaj svijet žedna i musava, a nakon što me je njezina susjeda Zdenka nahranila, tutnuvši mi u ruke šnitu kruha s pekmezom. Popila bih i kavu. Skuhala bi mi je baka Dušanka iz Tovarnika. Tursku sa šećerom ili bez njega. Istu onakvu kakvu danima kuha izmorenim ljudima koji se smjenjuju u hladu oraha, na travnjaku ispred njezine skromne kuće.

Sve tri žene: Kata koja dočekuje kolone s kantom vode i odzdravlja nevješto kopirajući naklon i pokret rukom mladog Arapina, Zdenka koja poslije posla trči s teglama pekmeza i maže ih na šnite gladnim ljudima jer valja čekati dok se odgovorni ne snađu te Dušanka koja od svoje male mirovine otkida za kavu i šećer - istinsko su lice humane Hrvatske.

Pri tome ni jedna od njih ne radi to zato da bi napumpala svoj ego. Ne čini to da bi dokazala sebi i drugima kako ona (ili Hrvatska) nije ksenofobna ili kako preziru svijet koji pred ljude stavlja granice i još uvijek se dijeli na države i nacije. Ni jedna od njih to što radi ne čini s pompom i transparentima 'Dear refugees: Welcome to Croatia', jer, iskreno, za njih ovo nije poligon za 'pokazivanje hrvatskog nasmiješenog lica'. Ni jedna to neće objaviti na Facebooku.

Ljudi i brojke

Ovo je čista muka, silina ljudskog grebanja za bolji život pred kojom zanijemiš i ma koliko bio zabrinut i preplašen za njihovu, svoju, napokon sudbinu svijeta kakvog poznaješ: pružiš vodu, kruh, pekmez, kavu, čaj, maramicu i nešto unukovih ili djetetovih tenisica. Pa gle, kažeš, sve ovo je veće od mene. Ako su odgovorni toliko plaćeni (p)a ne čine ništa, najmanje što ja mogu je ono što bih htio da netko drugi učini meni u slučaju da se (ponovno) nađem u takvoj situaciji.

I dok one popunjavaju rupe nastale u trapavom hodu državnog aparata, ljudi se po društvenim mrežama prepuštaju afektima. Amigdale se užarile. Od provale altruizma bez imalo kritičkog odmaka i razmišljanja da se ova seoba neće zaustaviti ne sutra, nego ne tako skoro i da je ovo sve manje priča sirijskih izbjeglica, do užasne ksenofobije koja prelazi u otvoreni fašizam.

A ako i koriste razum, onda to rade u maniri fah-idiota, racionalizirajući i razmišljajući isključivo omeđeni uskim interesima. Ekonomski gledano, na primjer. Poput vampira kojima za očuvanje mirovinskog sustava treba nova krv. Bez obzira kako i po koju cijenu.

Na imigraciju gledaju isključivo kroz svoje parametre, kao na brojke, radnike, potrošače, i ekonometrijski mjere kako će to pozitivno utjecati na gospodarstvo, zanemarujući sve probleme koji bi se tom materijalnom happy endu mogle zaplesti pod noge.

Ipak, od svih nabrojanih, najzanimljiviji su mi new age humanitarci. Oni izbjeglice (za njih ekonomski imigranti u ovoj priči ne postoje) vide isključivo kao napaćene, dobroćudne i friendly nastrojene ljude koji traže komadić mirnog sunca iznad svoje glave i s potpunim pravom krše brojne zakone i međudržavne ugovore jer 'nitko nije ilegalan'.

Licemjerni new age humanitarci

U Europi, naravno. Za ostale zemlje ipak vade vize. I ako izbjeglice (i ekonomski imigranti) zahtijevaju da padne granica, ima tako i biti, a oni će im u tome svim srcem pomoći. Osim što se tako nešto ne bi ni u bunilu usudili činiti u 90 posto država na planetu. Oni ne bi bili Malala, jer komfornije je mijenjati Europu. Oni su u ovu izbjegličku krizu involvirani samo i isključivo kao humanisti, a svako skretanje s teme i preispitivanja tipa 'što, ako i kada' kod njih izaziva rezignaciju i automatski pokreće sustav otvaranja pretinaca u kojima spavaju etikete tipa: 'ksenofob', 'rasist', 'fašist' i 'islamofob' (ta mi je najdraža).

Najradije bi udomili sve izbjeglice i imigrante svijeta, samo kad bi ovi to htjeli. No, dobro, ako neće kod nas, kažu, onda su ostale države dužne otvoriti svoje granice, bez obzira kakvu poruku time odašilju onima koji negdje na Bliskom istoku ili u Africi još nisu spakirali svoj ruksak, a mogli bi.

Jer internet je čudo.

U protivnom, samim postavljanjem pitanja o njihovom pravu na azil rušimo temelje Europe, dogme na kojima smo gradili naš san o slobodi i jednakosti za sve ljude. Ako nema tog sna, neka ne bude ni Europe. Da obrnem onu čuvenu o kravama: ako je nema moj susjed, neka meni crknu obje.

Smiju se Orbanu, a isti su kao on

New age humanisti ne libe pozivati na kolektivnu krivnju i grijehe europskih, pa čak i svih bijelih djedova i otaca. Ne vide u tome ništa sablažnjivog. Tiranija kajanja u koncentriranom obliku proziva Europu da preuzme odgovornost za kolonijalnu povijest, za grijeh robovlasništva, za svaku intervenciju koju je ona učinila na tuđem teritoriju. Pri tome padaju u nesvijest kad s druge strane čuju slične bedaste ideje i stavove koji se temelje na transgeneracijskoj kolektivnoj krivnji i grijesima nečijih tuđih predaka. Recimo, kad ksenofobni Orban usred 21. stoljeća iz ropotarnice izvuče Osmanlije i kao opravdanje za svoje političke poteze navede traume koje mađarski narod još uvijek ima zbog islamskih zavojevača. Jadni.

Baka Kata iz Ilače nema problema s Osmanlijama i francuskim ili britanskim kolonijama. Ne muči je ni teret nacističke Njemačke. Ona se iskreno brine da ta ista Njemačka ipak ima neki ograničeni volumen. Ako se previše u nju ulije, curit će na sve strane. A oni tako silno žele baš tamo. Što je, kako misli baka, nemoguće. I što ćemo onda? Kad se sruše snovi. Kad El Dorado zamijene kvote, pa se ponovno nađu u Hrvatskoj ili Estoniji? Slovačkoj ili Portugalu?

Danas je u Tovarniku kirbaj. Dan njihovog zaštitnika, sv. Mateja, apostola i propovjednika, Židova rođenog na prostorima današnje Sirije. Gle ironije, carinika, što u ono vrijeme (a i u neka druga vremena) bijaše zanimanje ravno razbojničkom. Ipak, carinika koji je odbacio svoje zanimanje i pošao za Isusom, tim hipikom koji nam je ugnijezdio lokus kontrole da ga više nikad ne pomjerimo ni milimetra izvan sebe, tako licemjerno superiornih.

Olako razapeta Europa

Matej je pisao evanđelje na aramejskom jeziku. Jeziku koji nazivaju Kristovim, a njime se još uvijek govori samo u malenom dijelu Sirije. Do kada, ne znamo.

Od srca želim Tovarničanima da s mirom u srcima obilježe svoj praznik. Znam da će odigrati još mnoge prijateljske nogometne utakmice s ekipom koju čine bosonogi 'gosti' (jer tolike se bose noge uz svu volju Tovarničana ne mogu obuti) i da će podijeliti svoj objed s onima koji su u potrebi, ma što o ovoj seobi mislili. I da će to učiniti spontano, bez mnogo pompe. Prirodno i u duhu svog zaštitnika koji je govorio: 'Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti.'

I koji je znao da čin milosrđa vrijedi puno više od čina žrtve. U doslovnom i simboličnom smislu. Za poruku onima koji bi za otkup čovječanstva tako olako razapeli Europu. Za sve što je kriva, za sve što nije učinila i za sve što nikada neće biti.