Političar, bivši predsjednik HSP-a i gradonačelnik grada Osijeka, saborski zastupnik, predsjednik osječkog Gradskog vijeća, Anto Đapić se 2000. godine prvi puta pridružio predsjedničkoj utrci. Osvojio je peto mjesto i nije ušao u drugi krug. Nakon gotovo 15 godina, ponovno juriša na mjesto predsjednika države. O razlozima svoje kandidature, protukandidatima u predsjedničkoj utrci, programu, progovorio je u intervjuu za tportal
Koji su Vaši razlozi kandidature i hoćete li njome razjediniti glasače desnice?
Bilo je nekih koji su rekli da ja svojom kandidaturom pomažem Josipoviću pa svojom kandidaturom smetam Savezu za Hrvatsku. To su gluposti; samo koristim legitimno pravo svakog pojedinca koji živi u Hrvatskoj. Kroz ovu kampanju želim potvrditi sve one političke teze i praksu koju sam formirao i prezentirao kroz godine bavljenja politikom: vođenje HSP-a 17 godina, pet mandata u Saboru, dvije pobjede u Gradu Osijeku. Svojim radom u Saboru i izvan njega formirao sam politiku hrvatske desnice te bi bio grijeh to iskustvo i znanje zatomiti postrani na ovim izborima.
Pred samu utrku odlučili ste promijeniti ime svoje stranke. Zašto?
Kandidat sam političke stranke koju sam utemeljio. Donedavno je to bila Nezavisna lista Ante Đapića, ali smo prije desetak dana odlučili promijeniti ime stranke u Demokratski savez nacionalne obnove, skraćenica DESNO i tom skraćenicom ukazujemo na naš politički smjer. Dakle, nezavisne liste mogu polučiti određene rezultate na lokalnim razinama međutim na nacionalnoj ljudi moraju prepoznati da imate organizaciju, program, snagu, ideju, svjetonazor. Kako su ovo predsjednički izbori, ovo je dobra prilika za to da kroz predsjedničku kampanju udarimo temelje nove desne stranke i da se dobro pripremimo za parlamentarne izbore. Oko HDZ-a se okupljaju političke stranke svih mogućih predznaka, od liberala pa do umirovljenika. Na poziciji desnice nedostaje upravo jedna ovakva politička grupacija.
Koji je vaš program?
Program je ustvari iznošenje svih onih političkih smjernica i aktivnosti koje sam iznosio u posljednjih 25 godina. Uloga je predsjednika Republike inicirati promjenu Ustava tako da se Hrvatska država formira kao građanska država u kojoj su svi građani politički Hrvati, a etnička je pripadnost privatna stvar svakog pojedinca, a ne da imate praktički političko srpstvo u Hrvatskoj, prema kojem zato što je netko Srbin mora u nekoj kvoti dobiti primjerice mjesto pomoćnika ministra. To je nepravedno prema Mađarima, Slovacima, ostalim pripadnicima manjina, pa i prema Hrvatima. Na primjer, u političko doba Sanadera u puna dva mandata, praktički tri, manjine u Hrvatskoj birane su u Sabor nerazmjerno, pa su one odlučivale o formiranju hrvatske Vlade. Manjine svoje predstavnike u Hrvatskom saboru trebaju birati pod istim uvjetima kao i ostali građani Hrvatske, stranačkim listama, a ne, kao što je sada slučaj, pomoću lex specialis. U Hrvatskoj ne može nitko imati veća prava od hrvatskog naroda. Išao bih i korak dalje! Prema posljednjem popisu pučanstva u Hrvatskoj, čak se nešto manje od 16.900 hrvatskih građana izjasnilo Hrvatima pravoslavcima i sazreli su uvjeti za to da se u Hrvatskoj, bez zadnjih primisli, utemelji Hrvatska pravoslavna crkva. Do sada je svaki takav pokušaj dočekan na nož jer se vuku neke asocijacije na NDH. Za takav projekt važno je da se promijeni Ustav, s naglaskom da je Hrvatska država svih njezinih građana. To je kada govorimo o pravu predsjednika da inicira ustavne promjene.
O gospodarskim problemima nisam čuo nijednog kandidata da nešto konkretno govori. Smatram da trebamo napraviti dvije krupne stvari. Još 2004. predlagao sam u Hrvatskom saboru Zakon o ovjeri vlasništva. Što to znači? Hrvatskog je novca od privatizacije 15 milijardi eura na koji nije plaćen porez. Hrvati izvan Hrvatske čuvaju ukupno 38 milijardi eura. Intencija je toga Zakona naplatiti porez i na takav način povratiti barem dio novca u Hrvatsku. Od punih zatvora nemamo ništa; probajmo načiniti 'redistribuciju kapitala'. Italija je krenula u svoj ekonomski bum kada je Berlusconi donio sličan zakon. Nacionalnu središnju banku treba staviti pod ingerenciju Hrvatskog sabora. Ona je danas posve neovisna od hrvatske Vlade, od Sabora, pod parolom monetarne vlasti. To je prvo što je napravio Orban i to se pokazalo izvrsnim u Mađarskoj, gdje je Mađarska krenula gospodarskim koracima naprijed. Kod nas je Narodna banka izvan kontrole Hrvatske. Treba formirati novu banku u koju će se slijevati sredstva iz državnog i lokalnih proračuna, koja se onda mogu plasirati prema malom i srednjem poduzetništvu, u kojem je naša snaga u odnosu na Europu.
Tvrdite da predsjednik Republike nije koristio ovlasti koje ima? Možete li to objasniti?
Nisam protiv toga da se ojačaju ovlasti predsjednika države, ako se bira neposredno, onda bi on morao imati jače ovlasti, posebice u vremenima koja su krizna u državi. Predsjednik je sukreator vanjske politike i sukreator sigurnosne politike te zapovjednik oružanih snaga, a tu ulogu treba pojačati. Hrvatska je izgubila svoj identitet u vanjskoj politici. Mi smo na repu međunarodnog utjecaja jer se nismo znali pozicionirati. Nemamo svoj državnički stav pa smo olakotno podupirali sve odluke NATO-a u odnosu prema Libiji, Egiptu, Siriji, Ukrajini, što je neprihvatljivo. Predsjednik države mora razmišljati o tome na koji način se to reflektira na hrvatske nacionalne interese. Na primjer, podupiranje rušenja Gadafija nama nije odgovaralo, jer je 60.000 hrvatskih građana radilo u Libiji, koji ondje više ne rade. O Egiptu neću govoriti, ondje je bila izvrsna gospodarska razmjena hrane, sada se to 'urušilo', a u Siriji smo izgubili dvije milijarde dolara prošle godine jer nismo crpili svoju naftu s polja koja smo imali. Bez obzira na to što smo se opredijelili za NATO, mora se u toj zajednici slušati i naš glas. Kad je u pitanju Ukrajina, iako je meni osobno žao ukrajinskog naroda, ne treba nam zamjeranje s Rusijom. Mi smo se svojom glupom politikom odrekli južnog toka, ulaganja ruskih milijardi, no nama to nitko nije kompenzirao. Moj predsjednički program nalaže da snažimo vanjsku diplomaciju, pogotovo gospodarsku diplomaciju koju trenutačno nemamo. Kod nas diplomacija služi za uhljebljivanje određenih kadrova. U doba Jugoslavije bio je običaj - kada netko pogriješi, pošalju ga u diplomaciju. Danas našu diplomaciju treba ojačati mladim obrazovanim ljudima koji govore strane jezike, imati što više konzularnih djelatnika stručnih na području ekonomije. Valja se usmjeriti prema Indiji, Brazilu, Kini, jer ako smo mi članica EU-a, ne znači da mi sebi sami ne trebamo tražiti tržište. Mala smo država, ali naša proizvodnja hrane mogla bi, recimo, opsluživati hranom jedan indijski ili kineski grad, ako bismo gospodarskom diplomacijom to osigurali. A brojne su i druge mogućnosti! Umjesto toga, mi smo najveći uvoznik hrane u Uniji.
Članstvom u NATO savezu ipak smo zaštićeni. Slažete li se s tim?
Mi smo pobjednička vojska u Domovinskom ratu, ali nemamo svoju vojnu doktrinu. Iako smo članica NATO-a, to nas ne sprečava da imamo svoj sigurnosni sustav. Ja sam nezadovoljan našim vojnim sustavom jer nemamo jasne teze oko situacija poput, na primjer nemira u Bosni i Hercegovini. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini tada bi bio ugrožen, a mi kao članica NATO-a, da bismo vojno intervenirali, moramo imati odobrenje Bruxellesa. Tek sada, nakon nekoliko godina, ministar Ante Kotromanović počeo je nešto raditi na organiziranju vlastitog državnog pričuvnog sastava vojske. Međutim, to je u velikom zaostatku. Srbija ulaže silan novac u vojsku, ima rusku pomoć, a mi mislimo ako smo uz Amerikance da nama neće nitko ništa napraviti. Rješavanje je ovih problema na predsjedniku države. Također, naše sigurnosne službe trebaju raditi na sprečavanju industrijske špijunaže, sprečavanju ulaska sumnjivog kapitala u Hrvatsku, da se zauzda taj jedan eldorado koji vlada Hrvatskom. Službe se ne trebaju baviti praćenjem toga što Ante Đapić ili netko drugi govori.
Najavljujete i pomilovanja hrvatskih branitelja?
Predsjednik države ima veliku moć. Ako budem na toj poziciji, posegnut ću za aktima pomilovanja i praktički bih pomilovao hrvatske branitelje koji su osuđeni za ratne zločine, a vezano za zapovjednu odgovornost. Imamo primjer generala Milanovića koji je u zatvoru, jedini osuđenik kojem je Vrhovni sud podigao robiju s osam na 10 godina. Čak je i Glavašu smanjeno sa 10 na osam godina. Sve srpske zatvorenike mijenjao bih za Velimira Marića, da se ta priča zatvori.
A što je s političkim ubojstvima, sa slučajem lex Perković?
Danas kada netko govori o lex Perković i nastoji na njemu zaraditi jeftine političke poene, meni je to pomalo i smiješno. Naglašavam da sam osobno otvorio dosje UDBA-e. Faktički od 1993. pa do 2004., punih jedanaest godina prikupljao sam dokumentaciju, konzultirao se s njemačkim istražnim organima, jer nisam o tome imao s kime razgovarati u Hrvatskoj. Budući da sam s njemačkim odvjetništvom i njemačkom policijom otvorio dosje UDBA-e, jedini sam od svih predsjedničkih kandidata koji o tome mogu meritorno govoriti. Kada sam krenuo u bitku s ostacima UDBA-e, bio sam im na meti. Oni su to radili suptilno, kroz medije, kroz politiku, pokušaje diskreditiranja mene kao osobe, i jasno da se to lijepi za čovjeka. Međutim, iako se pisalo svašta i dovodio se u sumnju moj integritet, ovo je sada prilika da to sve poništim i da praktički izađem pred javnost bez imalo straha.
Protivnik ste regionalizma, smatrate da Hrvatskoj treba jaka središnja vlast. Kako to postići?
Da, protivnik sam političkog regionalizma kakav se nudi u ovim izborima. Smatram da je najava o pet regija neprihvatljiva; to mogu govoriti samo politički neuki ljudi. Regionalizam je, barem kada se radi o Hrvatskoj, uvijek refleksija stranih interesa. Ovdašnja osječka lokalna stranka nastala je iz prkosa prema vodstvu tadašnje njihove stranke u Zagrebu, sukoba Glavaša i Sanadera, a ne pravih potreba Slavonije. Kada bi se formiralo Slavoniju kao jednu regiju, imali bismo opasan problem. U ovom trenutku više od 60 posto svojih potreba Slavonija ne može sama pokrivati (za što, naravno, nije sama odgovorna, i to zbog ratnih razaranja i privatizacije), poput plaćanja socijalnog, zdravstvenog, mirovinskog, a da ne govorimo o financijskom kapitalu. Nama treba snažna središnja vlast, treba nam snažan predsjednik koji bi lobirao kako bi se državni proračun na korektan način razdijelio da se pomogne Slavoniji koja je podnijela najviše tereta tijekom rata. Na tom tragu mislim da bi trebalo smanjiti broj zastupnika u Hrvatskom saboru, a uvesti mali Županijski dom, kako je to nekada bilo, koji bi vodio računa o potrebama hrvatskog policentričnog razvoja Hrvatske.
Kako ocjenjujete svoje protukandidate i svoje šanse za pobjedu?
Izbjegavam govoriti o drugim ljudima na osobnoj razini, ali sam spreman polemizirati na političkoj razini. Aktualni predsjednik Josipović i ja smo dva svijeta, u političkom, ideološkom smislu, no on ima politički stav. Imamo teme o kojima trebamo razgovarati, ali ta naša otvorena rasprava ne smije biti podloga za nepomirljivost. Ja sam za to da se o ideološkim stvarima, poput ovakvog ili onakvog pozdrava, razgovara jer stvari nisu raščišćene. Predsjednik Josipović moj je glavni konkurent zato što je on na lijevoj poziciji, ja sebe smatram desnom. Gospođa Kolinda Grabar Kitarović bila je izvrsna diplomatkinja, a kakva će biti u kampanji, vidjet ću kad budem s njom u sučeljavanju. Bude li se predizborna kampanja svela na to koliko tko ima novca za velike skupe reklame i marketing, onda moje šanse padaju. U poziciji sučeljavanja mislim da sam od svih kandidata najkompetentniji. Imam program, imam životnu priču. Kolega Kujundžić je, u vrijeme dok sam ja 1991. i '92. godine gradio HOS i integrirao ga u Hrvatsku vojsku, borio se u Saboru protiv Zakona o općem oprostu, bio na specijalizaciji u Oklahoma Cityju, gradio lijepu karijeru preko HDZ, bio osam godina ravnatelj Bolnice Dubrava, preko koje je dobio ugled. Ja sam to čitavo vrijeme primao udarce zbog protivljenja suradnji s Haškim sudom, inzistiranja na Zakonu o lustraciji, borbe za položaj Hrvata u BiH...
Jeste li zagovornik 'putinizacije' Hrvatske i što bi još trebalo promijeniti u državi, po Vašem mišljenju?
Trebamo zaustaviti prodaju Hrvatskih voda, šuma, koncesije, ali ne smijemo dopustiti energetsko zaostajanje, niti to znači da dozvolimo stranim kompanijama da buše i crpe naftu po Jadranu. Mi ćemo od toga imati samo zagađeno more. Mislim da nikad nismo iskoristili priliku te zelene i plave Hrvatske. Kažu 'putinizacija' Hrvatske, ali dok nemamo predsjednika koji će pozvati za zajednički stol hrvatske tajkune i reći na primjer: 'Došli ste do unosnih hotela, preuzeli ste turizam, ali, gospodo moja, uzimat ćete hranu iz Slavonije i Baranje, a nećete uvoziti stranu hranu.' To se, naravno, ne može zakonski spriječiti, ali se političkim autoritetom treba napraviti. Treba pomoći i hrvatskom radništvu, jer je radnik pogažen. Nisam ljevičar, daleko od toga, ali fleksibilizacija rada dovodi u veliku nesigurnost hrvatskog radnika. Kod nas vlada neoliberalizam kojemu mi moramo stati na kraj. Treba ubrzati državnu administraciju, ali isto tako ne dopustiti da Hrvatska odlazi na rasprodaju. Nama treba predsjednik čvrste ruke, ne mislim na diktaturu, nego na autoritet.
Očekujete li potporu pravaša?
Očekujem veliki priljev potpore pravaških glasova. Pravaštvo je u Hrvatskoj devastirano kroz frakcije Ruže Tomašić i Danijela Srba, koji su se skrili pod skute drugih stranaka. Primjerice, Srbova pod HDSSB-a, koji je čak i manja stranka od njih, a Ruža Tomašić slijedi HDZ. Ja nemam stranku koja za mene dominantno glasuje, jer imam potporu u svima. Čak i u ljevici ću dobiti veću potporu nego neke političke grupacije, kako pokazuju neke ankete. Ali najviše očekujem potporu hrvatskih glasača nezadovoljnih općim stanjem.
Hoće li kampanja biti prljava s obzirom na to da su počele izlaziti u javnost pojedinosti o nekim kandidatima?
Svatko je od nas ranjiv. Mogu razumjeti da se ljudi služe raznim sredstvima da prežive, ali tada neka ne glume moralnu vertikalu. Mi moramo hrabro stati pred lica naroda i snositi svoj dio odgovornosti. Zna se da je po 20 posto birača u HDZ i SDP, ali naša je motivacija animirati ostalih 60 posto koji su u beznađu i misle da se ne može ništa promijeniti. Najgore je već gotovo ustaljeno razmišljanje kako vaš kandidat neće pobijediti pa ćete zato glasove dati onom manje lošem. Do sada narod nije prepoznavao druge opcije, a bilo ih je. Ja sam predvodio stranku koja je rezolutno, jasno iznosila ciljeve u Saboru, bili smo jaka opcija. No narod nije bio spreman na promjene, do recesije se u Hrvatskoj dobro živjelo i ta prividna materijalna dobra pozicija, od podizanja kredita i ostalih stvari uljuljkala je narod.
Očekujete li podršku branitelja? Jeste li ih posjetili u šatoru?
Nisam bio u šatoru. Branitelji imaju pravo na svoj prosvjed, imaju pravo na svoja traženja, a ja imam pravo procijeniti što od toga mogu pozdraviti, a što ne mogu. Ja jesam za to da branitelji imaju svoj ustavni zakon, ali treba vidjeti što zakon treba sadržavati. Isto tako držim da se kadrovska rješenja rješavaju politički, a ne ulicom. Ne može političar koji želi biti državnik, a priori zbog jeftinih političkih poena bjanko podržavati bilo koga. Hrvatski sam branitelj, brigadir Hrvatske vojske, odlikovan, no ne ističem svoj ratni put, ne želim se njime dičiti, držim da su vrhunski ratnici pod zemljom ili teški invalidi i prema njima gajim apsolutno poštovanje. O odnosu prema Domovinskom ratu ja sam izuzetno specifičan političar. Spomenuo bih da sam bio jedini koji je glasovao protiv Deklaracije o Domovinskom ratu, zbog članka 6. dok su braniteljske udruge, odnosno tadašnji Stožer za zaštitu Domovinskog rata, reagirale pragmatično. Pokazalo se da sam bio u pravu, ali je tada hrvatsko biračko tijelo reagiralo drugačije. A što ćete, tako je to u životu i politici, pa sam se ponekad pitao ima li sve to uopće smisla.
Pa na kraju, ima li?
Rekao bih da ima, naravno. Imam 56 godina, možda su mi ovo posljednji predsjednički izbori pa ću u ovoj kampanji istinski uživati jer imam što ponuditi i pokazati.