Osječka profesorica hrvatskog jezika i književnosti, reći će u šali, bez i jednog dana provedenog u školi, ali s višegodišnjim novinarskim stažem, prije dvije godine odlučila se za potpun zaokret u karijeri. Kameru je zamijenila vinskim barom koji je otvorila u središtu Osijeka. Vinska mušica Ivane Draganić zakoračila je u treću godinu života.

Od ideje do realizacije

'Četiri godine govorila sam o ovome. Onda mi je jedan prijatelj vinar rekao: 'Ajde, sad prestani pričati i kreni! Možeš ti to.' Nisam imala hrabrosti, ali sam ju skupila poslije toga', priznaje u razgovoru za tportal Ivana Draganić.

Dvojila je oko imena Noir jer, otkriva, voli pinot noir, zahtjevnu vinsku sortu za koju će vinari reći ili je znaš ili ne znaš napraviti.

Na terenu skupljala priče o vinarima

'Zvučalo mi je to ipak malo previše fancy, ekskluzivno, što bi ljude možda moglo odbiti da uđu, a željela sam potpuno suprotno - da nauče piti vino i uživati u njemu bez obzira na to što rade i koliko imaju godina. I tako je odluka pala na vinsku mušicu. Ružno izgleda kada ju prizoveš u svijest, ali one se skupljaju oko vina. Na kraju je ispalo simpatično', tumači Draganić svoj izbor.

Radeći još kao novinarka, na terenu je skupljala priče vinara, upoznavala se s njihovim radom, ali istovremeno je razvijala svoju ideju. Kada je kucnuo čas, još jednom ih je sve obišla, razgovarala s njima i pitala bi li htjeli raditi s njom i kako im se čini njezina ideja.

'Sama priprema trajala je nekih šest mjeseci. Kada sam pronašla prostor doslovno u samom centru Osijeka, onda sam registrirala tvrtku. Nisam se mogla samozaposliti jer sam prije toga bila zaposlena i radila na televiziji', ističe ona.

Kako bi Vinska mušica poletjela, uložila je u nju nešto svoje ušteđevine koju je imala, podigla manji kredit, a pomogli su joj, kaže, i prijatelji.

'Neću reći da je lako jer nije. Borba je. Podigla sam mali kredit jer sam imala dosta građevinskih radova u prilagodbi prostora. No kada sam razgovarala s prijateljem bankarom kod kojega sam se raspitivala o kreditu, on mi je rekao: 'Ako je to tvoj san, a čini se po ovome kako pričaš da jest, napravi to. Lako ćeš izgurati.' Svjesna sam da ništa ne ide preko noći, a po iskustvima poduzetnika treba oko pet godina da se posao uhoda i stabilizira. Negdje sam na pola puta od toga', kaže Ivana Draganić.

Vinsku mušicu zamislila je kao mjesto opuštanja, uživanja i druženja, a Osijek smatra srcem vinskih regija – Iloka, Erduta, Baranje, Đakova i Zlatne doline.

U središtu vinogorja

'U sredini smo svih tih vinogorja, a pije se samo pivo. Zbog toga sam sretna kad ovdje, kod sebe, vidim neke nove ljude koji žele naučiti nešto. Zbog toga često organiziram večeri na kojima se predstavljaju sami vinari, pričaju svoju priču, a ne toliko o vinu. Kakve su karakteristike vina, to svatko može pronaći u knjigama i to je dosadno. No čuti nešto o životu samog vinara, kako je nastalo vino, a poslije ga i probati, to je potpuno novo iskustvo', otkriva koncept rada svojeg vinskog bara u kojemu su zastupljena vina iločkog, erdutskog, baranjskog, đakovačkog vinogorja te ona iz Zlatne doline.

Ljubav prema vinu ova je Osječanka, otkriva nam, naslijedila od majke, s kojom je na proslavi svoje punoljetnosti nazdravila čašom chardonnaya. Na upit koje joj je vino sada najdraže kroz smijeh odgovara da se to ne smije pitati.

'Ne mogu reći koje mi je vino najdraže', kaže Draganić.

Smatra kako oko vina ne treba stvarati famu te da ono nije luksuz.

'Dobro, možemo ga shvatiti i kao luksuz koji si možemo priuštiti, barem jednu čašu dnevno - baš kao što ćemo otići na kavu, tako možemo otići na vino jer ono spaja ljude i u tome je njegova ljepota', govori ova Osječanka, čija je Mušica već kumovala sada bračnom paru.

'Imamo ovdje ljubavne parove, sklapaju se nova prijateljstva... Vinska mušica na jednoj je degustaciji spojila sada već bračni par. Upoznali su se ranije, onda su se ovdje susreli, počeli izlaziti, vjenčali su se i sada čekaju bebu. Imam i par koji je ovdje imao prvi spoj, sada su već zaručeni i vjenčat će se. Na datum svojeg prvog izlaska dolaze ovdje i isprobavaju vina koja su onda kušali', kaže Draganić.

Tijekom dvogodišnjeg 'leta' Vinske mušice uočila je i kako Osječanke radije za svoj gušt uživaju u čaši vina.

'Žene su nekako otvorenije, vole isprobavati. Omiljeni su im rosei, pjenušci u pauzi tijekom posla za ručak ili nakon njega. One ne piju da bi se napile, nego uživaju u vinu. I da, omiljena smo destinacija turista. Imala sam goste gotovo iz cijelog svijeta. Dođu, probaju nešto i onda odlaze u vinogorje čije im se vino svidjelo. Bili su tako Poljaci na povratku s Jadrana. Zaustavili su se, rekli da bi probali nešto iz Baranje, predstavila sam im vina i vinare, a onda su probali i nastavili put vinaru čije ih je vino oduševilo', ilustrira konkretnim primjerom način rada koji često uspoređuje s vinarskim izlogom.

Vinsku mušicu opisuje kao svojevrstan putokaz vinoljupcima prema vinogradu ili podrumu određenog vinara.

'Ovo je na neki način izlog naših vinskih obiteljskih priča, tih malih vinarija u okruženju, kojih nema svugdje. Doduše, sad su oni malo ušli i na trgovačke police, ali se ovdje, u središtu Osijeka, može probati ono što tamo nema. I to mi je bila namjera, s time sam krenula, da svatko proba ovo bogatstvo koje imamo', kaže za tportal vlasnica vinskog bara, napominjući kako ima vrhunska vina i imena što su uz bok bilo kojem drugom hrvatskom vinu i vinaru.

Planova ima, ali o njima zasad ne želi puno govoriti, a za kraj zaključuje kako Vinsku mušicu želi stabilizirati da bi poletjela na svoj novi let.