Hosni Mubarak, 'krava koja se smije', kako ga nazivaju oponenti, sam po sebi ne izaziva uzbuđenja, ali je borac. Preživio je atentat u kojem je 1981. poginuo njegov prethodnik, Anuar el Sadat, a i druge pokušaje ubojstva. Preskočio je mnoge dvorske spletke i nagle promjene kulisa međunarodne politike i uvijek je uspio (p)ostati nezamjenjiv. Tomu je došao kraj
Glup nije, nitko tko je glup može opstati na vlast 30 godina. Kako bi se opstalo u autokratskom sistemu, treba biti najjači i tako izgledati: tvrdo, stameno, bez pukotina. Formula uspjeha? Tuđi strah. Ali kako ima dirigenata, kao što je bio Gamal Abdel Nasser, koji je prešao granice Egipta i stvorio panarabizam, nacionalistički, ali laički san koji je slijedio nakon britanske i francuske dominacije, tako postoje i jako dosadni i neinventivni lideri. Hosni Mubarak je takav. Međutim, nije sam u svijetu u kojem najbolji više ne stižu do vrha politike. Eno Eu koja na čelu ima dva primjera političara bez karizme i bez supstance.
Mubarak je sinoćnjim govorom pokazao da nije spreman na hitno povlačenje kako je jučer zatražilo milijun prosvjednika u Kairu, iako je kazao da se neće pojaviti na idućim predsjedničkim izborima previđeni za rujan. Možda je kasno za igranje šaha kada je protivnik izgubio strah i kada udara nogom po šahovskoj ploči. On nudi odustajanje od predsjedničkog mandata, uvođenje reformi putem ne baš demokratskom parlamentu i šalje upravo imenovanog potpredsjednika, obavještajca Omara Suleimana, na dijalog s opozicijom. Zauzvrat traži prekid pobune koju smatra provociranom od strane islamista.
Nešto je slično bio predložio tuniski predsjednik Ben Ali malo prije napuštanja zemlje, ali Mubarak ukazuje na različitost situacije poručivši da će umrijeti u Egiptu, odbijajući tako bilo kakvu pomisao na egzil.
Na trgu Tahrir i na obližnjim ulicama preko milijun ljudi je izvikivalo 'Van, van!', 'Tvoje je vrijeme isteklo!' te: 'Ako on ne odlazi, nećemo ni mi!' Opozicija odbija dijalog s Mubarakom jer tvrdi da se despotu ne smije i ne može vjerovati. Muslimanskoj se braći, najvažnijoj političkoj sili Egipta, ne žuri. Na ulicama ima dosta žena, svih doba i različito odjevenih, čime se daje do znanja da to nije revolt samo grupe islamista, već cijeloga potlačenoga društva.
Mubarak pokušava dobiti na vrijeme i repozicionirati svoje ljude kako bi se, ako i dođe do tranzicije, spasio režim. Pokušava u narodu buditi strah od islamizma i zato su sljedbenici Muslimanske braće, sasvim svjesno, u drugome planu.
Egipatski predsjednik još uvijek računa s podrškom SAD-a, Izraela, ali i Saudijske Arabije, SAD i Izrael ne žele promjene, možda da nekih imena, ali ne sistema, pa Barack Obama pohvaljuje ulogu egipatskih oružanih snaga u cijeloj epizodi. U Washingtonu nisu izblijedjele slike s teheranskih ulica 1978, a Izrael se pribojava stvaranja režima od 70 milijuna ljudi koji bi bio antižidovski raspoložen.
Mubarak još drži branu od pravoga širenja arapske revolucije. Tunis, iako je otvorio pukotinu, manja je epizoda. Pravi bi poremećaj mogao nastati ako nakon Egipta, pobuna bukne u Jordanu ili u Siriji, još jednom režimu utemeljenom na krvlju građana.
Još uvijek ne vidimo domino efekt koje potresao istok Europe, ali arapski svijet pokušava otvoriti vrata i prozore kako bi došao do svježeg zraka. Dakle, nije vrijeme za šah. Povici iz Tahrirova trga, odgovarajućeg prijevoda za pojam 'oslobođenje', označavaju dugo nastojanje jednog naroda koji je imao pravu na bolju sreću i koji možda uspijeva do nje stići unatoč sukobima koje na glavnim egipatskim ulicama sa strepnjom najavljuju vrlo izvjesni građanski sukob.