Dva i pol mjeseca od završetka predsjedničkih izbora, kad su se slegle predizborne napetosti i emocije, s dosta sigurnosti može se reći da je Katolička crkva, prije svega preko svog kleričkog dijela (biskupa i svećenika) bila uključena u predizbornu kampanju do te mjere da se gotovo izravno opredijelila za jednog od kandidata u drugom izbornom krugu. Time je ona na ovim izborima svojim postupanjem u predizbornoj kampanji prekršila ne samo hrvatskim Ustavom definiran odnos države i religije (Crkve), nego i principe na kojima se temelji odnos Katoličke crkve i politike (države), a koji su sadržani u službenim dokumentima Katoličke crkve o tim pitanjima.

Da je vrh Katoličke crkve vrlo brzo postao svjestan svojeg nepriličnog ponašanja u predizbornoj kampanji za izbor hrvatskog predsjednika, pokazuju neki (politički) potezi koje je Vatikan, odnosno Hrvatska biskupska konferencija (HBK) poduzela neposredno nakon stupanja na dužnost novog predsjednika dr. Ive Josipovića. Pri tome treba primijetiti da je Vatikan bio aktivniji od hrvatskih biskupa. Ti su potezi prosječnom građaninu možda i promakli, ali su vrlo znakoviti za produbljenije analiziranje ponašanja Katoličke crkve.

Prvog radnog dana nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti Ivo Josipović je primio specijalnog izaslanika pape Benedikta XVI – nuncija u susjednoj Bosni i Hercegovini Alessandra D'Errica, koji je novoizabranom hrvatskom predsjedniku prenio Papine čestitke i izrazio želju za dobrim budućim odnosima između Hrvatske i Vatikana, odnosno Hrvatske biskupske konferencije (HBK).

Taj čin je bio daleko iznad onog što spada u standardne diplomatske običaje. Naime, čestitka novoizabranom predsjedniku mogla je biti izražena slanjem brzojava, što je učinio najveći broj šefova i vlada europskih i drugih država. Ako je Vatikan želio na poseban način izraziti zadovoljstvo (?!) Josipovićevim izborom, onda je to mogao učiniti zamolbom za prijem apostolskog nuncija u Hrvatskoj, Marija Roberta Cassarija, kod novoizabranog predsjednika. Slanjem specijalnog Papinog izaslanika u osobi apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini očito se htjelo naglasiti želju Vatikana za dobrom suradnjom.

Drugi čin koji je Vatikan poduzeo da bi spriječio moguće negativne političke posljedice nesretnog, nespretnog, ali i neprihvatljivog miješanja hrvatskih biskupa i svećenstva u predizbornu predsjedničku kampanju, bio je odlazak premijerke Jadranke Kosor i nekoliko ministara (Šuker, Biškupić...) u audijenciju kod Benedikta XVI 13. ožujka. Nekoliko dana kasnije (17. ožujka) i ministar turizma Damir Bajs je u sklopu jedne 'turističke' delegacije bio u generalnoj audijenciji kod Pape.

Nema sumnje da ovi događaji nisu bili slučajni i da su oni u funkciji smanjivanja eventualne štete od optiranja kleričkog dijela Katoličke crkve za jednog od dvojice kandidata u drugom krugu predsjedničkih izbora. Unutar Crkve očito je postojala bojazan da bi novi predsjednik Ivo Josipović, koji je tijekom predizborne kampanje bio predmet vrlo neukusnih napada jednog dijela svećenstva (usporedba sa sotonom, osporavanje njegovog svjetonazora...), mogao inicirati neke promjene u odnosima između hrvatske države i Katoličke crkve, ne isključujući i redefiniranje nekih važećih zakona kojima su regulirani odnosi između Hrvatske i Vatikanaodnosno Katoličke crkve. Ta bojazan je bila tim veća zbog toga što se u posljednje vrijeme u hrvatskoj javnosti postavilo pitanje državnog načina financiranja Crkve, kao i visine novčanih izdvajanja iz državnog proračuna za njenu djelatnost (prema približnim procjenama, Crkva je u 2008. godini dobila oko 380 milijuna kuna, dok podaci za prošlu godinu još nisu poznati).

Istini za volju, treba reći da se Crkva prošle godine odrekla oko 50 milijuna kuna, a ove godine oko 20 milijuna kuna. To je objašnjeno kao crkveni doprinos izlasku hrvatskog društva iz recesije.

Bez obzira na to što se novoizabrani predsjednik Republike ponio vrlo koncilijantno i u više navrata izjavio da želi s predstavnicima Katoličke crkve razviti dobre odnose, vrijeme nakon izbora dobra je prilika da se otvori javna rasprava o dosadašnjem načinu sudjelovanja Katoličke crkve u javnom i političkom životu. Treba vjerovati da će i sama Crkva kritički analizirati svoje dosadašnje ponašanje.

Ono što treba biti predmet kritičke rasprave jest činjenica da je klerički dio Crkve previše izravno uključen u političke procese i rasprave (javna je tajna da nemali broj biskupa i svećenika koristi oltar za iznošenje osobnih političkih stavova i da ih sugeriraju svojim vjernicima). Isto tako, klerici su izgubili kriterije na osnovi kojih bi se moglo zaključiti koja su to pitanja i problemi o kojima Crkva ima pravo izreći svoj sud od onih koji to nisu. Već je više puta isticano da bi Crkva trebala poraditi na tome da politički aktivira vjernike-laike koji bi u procesima donošenja političkih odluka i zakona iznosili stajališta Crkve. To bi moglo voditi tome da vjernici formiraju političku stranku koja bi se prije svega inspirirala socijalnim naukom Katoličke crkve i drugim moralno-etičkim načelima koje ona naučava.

Rezultati prošlih predsjedničkih izbora i ponašanje kleričkog dijela Katoličke crkve pokazali su da relativno malen broj katoličkih vjernika podržava politička stajališta biskupa i svećenika te da su oni politički daleko konzervativniji od samih vjernika. To je razlog zbog kojeg bi oni trebali ozbiljno promisliti, jer je ono što nude kao izraz općeg dobra i nacionalnog interesa često samo njihovo osobno viđenje stvari i problema.

U situaciji duboke gospodarske i društvene krize jasno je da dinamika izgradnje crkava, samostana, svećeničkih domova i drugih sakralnih objekata mora biti usporena. Iako javnost nikada nije bila obaviještena o tome koliko je tih objekata izgrađeno u zadnjih 20 godina (da je to bilo učinjeno, izbjegla bi se pretjerivanja vezana za procjenu crkvene imovine i bogatstva), nema sumnje da ih je izgrađeno mnogo. Ponegdje se s tim i pretjerivalo, pa su danas te nove crkve poluprazne osim u vrijeme velikih vjerskih blagdana.

Ako je riječ o eventualnoj reviziji potpisanih ugovora između Vatikana i Republike Hrvatske, onda predmet rasprave ne treba biti samo promjena načina financiranja javne djelatnosti Crkve (uvođenje crkvenog poreza, kao što je predlagao bivši predsjednik Mesić) ili smanjivanje sume novca koja bi se godišnje izdvajala iz državnog proračuna za Crkvu, nego i obaveza hrvatske države da Crkvi treba vratiti svu imovinu koja joj je bila oduzeta za vrijeme socijalizma. Već sam u više navrata javno obrazlagao da nema razloga da se vjerskim zajednicama uopće, pa ni Katoličkoj crkvi, vraća zemljište i šume te druga imovina (primjerice, stanovi) stečena u društvenim sustavima kada su bile sistemski privilegirane. To pogotovo vrijedi danas, kada je država toliko zadužena da joj prijeti bankrot.