Tempirana socijalna bomba ipak nije eksplodirala i otkazi u škveru podneseni su manje-više mirno, uz priličnu ravnodušnost ostatka grada, a vjerojatno su i solidne otpremnine iz državnog proračuna barem malo pomogle. Prava se drama događala tek kada je novi vlasnik Tomislav Debeljak krenuo trenirati novi sustav upravljanja i pomeo sindikate, uveo željeznu disciplinu i zaprijetio osnovnoj egzistenciji radnika, što je modus ponašanja većine privatnih poslodavaca: prosvjedi, blokade i prijetnje na nekoliko dana okupirali su medije, ali na koncu je otpor potpuno skršen.

Iz splitskog škvera posljednjih tjedana povremeno stižu tek vijesti o kakvom manjem ugovorenom poslu, ali mir je kupljen barem još četiri godine - koliko će trajati državno upumpavanje novca u restrukturiranje tvrtke.

Kolona ljudi koja se jednom mjesečno prijavljuje na burzu rada tako se opasno približila brojci od 20 tisuća, i to u županiji koja je ionako neslavni hrvatski rekorder: stopa besposlenih u Splitu i okolici dvostruko je veća nego u Zagrebu. Prosjek popravlja tek turizam, koji je i u 2013. doživio nevjerojatan organski rast od preko deset posto - novac se raznim kanalima ipak slijeva u grad barem u ljetnim mjesecima pa se u tom razdoblju živi nekako relaksiranije.

Vrhunac relaksacije doživljen je ovoga srpnja, kada je dalmatinska metropola na dva dana postala svjetski centar elektronske glazbe i kada je preko festivala Ultra Europe kroz nju protutnjalo osamdesetak tisuća gostiju iz gotovo stotinu zemalja. Split će se već iduće sezone vjerojatno približiti brojci od milijun turističkih noćenja i zasad jedino u tome vidi mogući spas od potpune propasti, što je otvoreno priznao i novi gradonačelnik Ivo Baldasar.

On je stupio na dužnost u lipnju, nakon lokalnih izbora koji su definitivno bili najzanimljiviji u državi: cijela Hrvatska žustro je pratila hoće li se nakon četiri bizarne godine Splićani riješiti Keruma, sestre Nevenke i ostale bratije koja je po imidžu - djelomično i izgledu - grad pretvorila u čudan hibrid Nice i Prištine. Pokazalo se da su Splićani ipak odlučivali razumom, a možda su se djelomično vodili i osvetom, pa su u drugi krug poslali jednog HDZ-ovca i jednog SDP-ovca.

Obojica, Baldasar i Vjeko Ivanišević, barem su pristojni ljudi koji su se nakon prljave kampanje susreli, kulturno i javno popili zajedničku kavu na Rivi i tako označili kraj neprijateljstava. 'Riješili smo ga se!' pobjedonosno je uskliknuo novi gradonačelnik na naslovnici dnevnih novina. Kasniji razvoj događaja pokazat će da ipak nije tako; Kerum je u političkom smislu i dalje itekako živ i živahan iako je u poslovnom od ove godine gotovo pa klinički mrtav.

Da bi izbjegao nezavisnu Marijanu Puljak i njezina često neugodna pitanja i istovremeno se održao na vlasti, naime, novi splitski gradonačelnik sklopio je koaliciju s prethodnikom. To više nije tajna, za razliku od prošlog mandata kada su i HDZ i SDP povremeno pružili ruku Kerumu kada bi mu to bilo najpotrebnije: koalicija danas funkcionira potpuno skladno, a društvo im bez ijedne primjedbe čini veliki zagovornik etičke i građanske Hrvatske, bivši svećenik Ivan Grubišić.

Budući da s Kerumom živi u idili, Baldasar tako ne može previše bučno prigovarati zbog kaosa koji je naslijedio - od milijunskih dugova i manjka u gradskoj blagajni do nepostojanja barem jednog suvislog projekta spremnog za nuđenje investitorima. No zato je barem zauzeo proaktivan pristup pa se rastrčao svijetom - od Rusije do Indonezije - sa svojom 'knjižicom investicija', listom želja i potencijalnih investicija razasutih po cijelom gradu. Ideja je puno, a cilj je ostvariti barem njih nekoliko - odnosno 'da iduće godine vidimo barem neku dizalicu u gradu', kako se sam Baldasar izjasnio.

Dotad, javnost će se zabavljati tek njegovim masovnim i neskrivenim političkim kadroviranjem i uhljebljivanjem stranačkih drugova i koalicijskih partnera na svim mogućim položajima i radnim mjestima, što je praksa koja već pomalo prelazi granice izdržljivosti za svakog prosječnog i politički neangažiranog građanina. Splitski gradonačelnik nešto je iskreniji i ovaj nečisti posao obavlja na samom početku mandata, za razliku od Keruma koji je u zadnji čas prije izbora na sve strane trpao svoje rođake i prijatelje, a čini se i da neće pribjegavati populističkim metodama poput postavljanja neobičnog Tuđmanova spomenika ili 'križine' na Marjanu.

No iduće tri godine brzo će proći i ako ne ostvari kakav spektakularan napredak, Baldasar će ostati zapamćen kao još jedan od sivih stranačkih aparatčika koji su upravljali Splitom.

A ako se Split želi maknuti s mrtve točke, sada mu je idealna prilika: od SDP-ove vlade očekuje se da konačno pomogne riješiti problem oko Spaladium arene, čvora koji se ne uspijeva raspetljati već tri godine, no ne bi bilo naodmet i da barem pokuša izgraditi koji metar splitske obilaznice - tužno zapuštene i začepljene najprometnije ceste u državi. Možda bi se tako barem prikrila činjenica da u bolnici i školama oronuli stropovi doslovce padaju po djeci i bolesnicima.

Nakon Milorada Bibića Mosora prošle godine, grad je u ovoj ostao bez još jednog svog simbola: nebu iznad oblaka zaputio se veliki novinar i pisac Đermano Senjanović Ćićo, vjerojatno posljednji ovlašteni splićanolog. Ostao je barem Hajduk, klub koji po empirijskim dokazima zbilja živi vječno: samo u ovoj godini preživio je bankrot, ali i pokušaj sumnjivog preuzimanja koje su pokušali misteriozni američki investitori i njihovi domaći sufleri, u stvarnosti bivši čelnici izgnani u sklopu akcije velikog provjetravanja Poljuda.

U Splitu je tako nastavljen projekt navijačkog upravljanja klubom, što je u hrvatskim okvirima nešto najbliže samoupravljanju i izravnoj demokraciji. Pa sad recite da nismo avangarda.