U posljednjem slučaju otvorenog sukoba koji je izbio ovog tjedna sudjelovalo je 150 vojnika s obje strane. U razmjeni vatre na nadmorskoj visini od 5000 metara ranjena su četiri indijska i sedam kineskih vojnika, a prekid paljbe su nakon nekoliko sati zajednički uspjeli 'isposlovati' kineski i indijski časnici. Iako Kina i Indija nikad nisu službeno objavile rat jedna drugoj, sukobi na četveromeđi Indije, Kine, Nepala i Butana česta su pojava. Ipak, jednomjesečni sukob koji je izbio u listopadu 1962. godine ostao je službeno zabilježen kao Kinesko-indijski rat što ga je nužno gledati kroz širu hladnoratovsku prizmu.

Rat koji se odigravao u sjeni tadašnje kubanske raketne krize nastao je kao rezultat graničnih sporova što svoje korijene vuku iz doba britanske kolonijalne administracije u Indiji. Glavni spor između Pekinga i New Delhija izbio je oko tzv. McMahonove crte, koju je predložio britanski diplomat Henry McMahon, a koja je i danas sporna. Riječ je o crti koja se pruža od istočnih granica Butana preko hrpta Himalaja do velikog zavoja rijeke Brahmaputre i dijela na kojem ta rijeka prelazi iz Tibeta u dolinu Assama.

>>> Dvije supersile gomilaju snage, a njihov sukob u rat bi mogao uvući i Zapad

Sveprisutni Britanci

Britanska kolonijalna vlast prisutna je u području Tibeta od 1904. godine, kada ga je okupirala, da bi kasnije priznala Kini pravo na njega. Nakon što je 1911. godine izbila revolucija u Kini, Dalaj-Lama preuzima vlast u Tibetu, a što priznaju i Britanci. Kako bi se riješio spor, Britanci su organizirali tripartitnu tzv. konferenciju Simla, na kojoj su sudjelovale Kina, Indija, koja je bila u sastavu Britanskog Carstva, i Tibet, te predložili crtu razgraničenja koju je precizirao londonski izaslanik McMahon. S njegovim prijedlogom složile su se britanska i tibetska strana, ali ne i Kina jer je smatrala Tibet svojim teritorijem još od vremena dinastije Qing, a koja je vladala od sredine 17. stoljeća do 1912., kada je abdicirao posljednji kineski car. Kad su se Kinezi suprotstavili prijedlogu, Britanci i Tibetanci sklopili su bilateralni sporazum iza leđa Pekingu, dogovorivši se da će teritorij južno od crte postati dio Britanske Indije.

Indija postaje nezavisna 1947. godine, naslijedivši granicu od Britanaca, dok dvije godine kasnije završava kineski građanski rat, u kojem pobjeđuju komunisti. Nakon trogodišnjeg oporavka od unutarnjeg sukoba Kina pokreće uspješnu invaziju na Tibet i poručuje Indiji da je ovaj put spremna na McMachonovu crtu pod uvjetom da New Delhi odustane od regije Aksai Chin, što Indijci nisu prihvatili. Spomenuta regija bila je važna Kini radi cestovnog povezivanja zapadnih provincija s državnim središtima na istoku. Dodatni problemi nastali su nakon što je Indija 1959. godine pružila azil Dalaj-Lami, a koji je uspio umaknuti ljutitim Kinezima iz Tibeta. Kako bi pokazao da će čvrsto braniti svoj teritorij, indijski premijer Jawaharlal Nehru uveo je politiku prednje vojne prisutnosti, znajući da Kina neće odustati od svojih pretenzija.

>>> Azijski tigrovi koji se vrebaju preko Himalaja

Sinkronizirani napad

U jesen 1962. pogranični incidenti su eskalirali pa je Narodnooslobodilačka vojska Kine 20. listopada pokrenula sinkronizirani napad na obje bojišnice, istočnoj i zapadnoj, čiji su vanjski vrhovi bili udaljeni tisuću kilometara. Nakon četiri dana Kinezi su zauzeli strateški važan grad Tawang na istočnom bojištu, dok su na zapadnom bojištu kineske snage zauzele 43.000 četvornih kilometara teritorija. Indijska vojska pokušala je 14. listopada protuudarom izbaciti kinesku vojsku s istoka, ali su Kinezi pokrenuli masovni napad koji je rezultirao potpunim porazom indijskih snaga u tom području. Kineska vojska zaustavila se u nadiranju kroz indijski teritorij tek u podnožju Himalaja, u dolini Brahmaputre. Peking pak 21. studenog proglašava prekid neprijateljstava i samoinicijativno povlači vojsku s indijskog teritorija na istočnom dijelu bojišta, ali ne i s novoosvojenih područja u Aksai Chinu, koje kontrolira i danas.

Sukob, zbog kojeg je Nehru pretrpio velike kritike i zbog kojeg su propale perspektive za stvaranje posebnog indijsko-kineskog bloka kao protuteže glavnim blokovima u Hladnom ratu, i dalje je aktualan. Danas ga treba promatrati kao provokacije dviju najmnogoljudnijih država svijeta s velikim gospodarskim rastom, a samim time i jačanjem naoružanja. Posljednji veći sukob, pored ovotjednog, izbio je prije tri godine, kad je kineska vojska ponovno gradila cestu na visoravni koja se spušta do koridora Siliguri. Riječ je o uskom pojasu indijskog teritorija koji spaja sjeveroistočnu državu Sikkim s ostatkom zemlje, a koji bi kineskom blokadom ostao potpuno izoliran.

>>> Vojni analitičari tvrde: Treći svjetski rat mogao bi početi u ovoj državici

Uvlačenje Zapada

O kineskim apetitima govore izvješća o gomilanju snaga u tom području, dok satelitski snimci ukazuju na to da ni indijska vojska nije besposlena pa svoju prisutnost u regiji naglašava učestalim vježbama ratnog zrakoplovstva. Prije dvije godine indijski pukovnik Vinayah Bhat ocijenio je da Kina trenutno ima kontrolu nad visoravni, ali da bi bilo kakvo pomicanje snaga prema dolini Siliguri značilo otvoreni rat. Indija smatra da bi u tom slučaju morao reagirati Zapad, kojem nikako ne odgovara jačanje Kine i napad na važnog američkog saveznika. Riječ je o solidnom adutu, ali dok su u globalnom fokusu neki drugi izazovi, poput koronavirusa, u ionako neuralgičnoj točki dvaju ljutih rivala sve je moguće, pa tako i sukobi koji nadrastaju obične pogranične čarke.