Peking u širenju flote letećih radara već neko vrijeme nadmašuju Washington, a tportal dubinski analizira kineske AWACS (što je općeniti naziv za leteće centre za rano otkrivanje protivničkih letjelica i kontrolu zračnog prostora) sposobnosti i strategiju koja stoji iza zahuktalog razvoja te komponente ratnog zrakoplovstva.

Sve do 80-ih godina prošlog stoljeća, kineske zračne snage oslanjale su se na brojčanu nadmoć kako bi osigurale stratešku prednost. Iako je kinesko ratno zrakoplovstvo u to vrijeme raspolagalo s oko 3200 borbenih aviona, većina inventara sastojala se od zastarjele opreme koja je patila od stalnog servisiranja i nedostatka rezervnih dijelova. Bilo kakve natruhe o taktičkoj i strateškoj suradnji između kineskih lovaca, jurišnika i pratećih aviona bile su nepoznanica, što je dovelo do kroničnog tehnološkog zaostatka za zračnim snagama NATO-a.

Situacija se počela mijenjati sredinom 80-ih godina kada je kratko razdoblje srdačnih odnosa sa Zapadom kulminiralo programom Peace Pearl, kojim je Pekingu omogućen pristup suvremenoj zapadnoj opremi i dat uvid u potpuno drugačiji način vođenja zračnog ratovanja. No topli odnos Pekinga i Zapada potrajao je tek do masakra na pekinškom trgu Nebeskog mira 1989. i rezultirajućeg embarga na oružje.

Koliko moderno integrirane zračne snage mogu biti učinkovite u operacijama zrak-zrak i zrak-zemlja Kina je uvidjela tijekom prvog Zaljevskog rata 1991., kada je borbeni potencijal iračke vojske bio uništen i prije nego što je uopće pokušao uzvratiti. Odluka o transformaciji kineskog ratnog zrakoplovstva koja je uslijedila bila je brza i duboka te nije uključivala samo nabavu suvremenijih višenamjenskih lovaca, već i početak razvoja važnih sposobnosti ranog upozoravanja i elektroničkog ratovanja.

Važnost isturenih baza

Kinezi su, naime, vrlo brzo shvatili da AEW&C avioni, osim nadziranja golemih dijelova zračnog prostora, pružaju sliku mogućeg bojnog polja i na moru i to u stvarnom vremenu. Na taj način, leteći radari i njihovi operateri mogu osigurati zapovjedne i kontrolne funkcije za upravljanje borbom, kao i nadzor, otkrivanje ciljeva i drugu situacijsku svijest. Prikupljeni podaci se, pak, sve više ubacuju u znatno širi integrirani sustav protuzračne obrane i kao takvi postaju vitalni dio zajedničkih operacija združenih snaga na kopnu, moru i zraku.

Nakon desetljeća napornog rada, temeljitih strukturalnih promjena i značajnih ulaganja u uvođenje novih sredstava, današnje kinesko ratno zrakoplovstvo je daleko sposobnija snaga. Umnožavanje kineskih AEW&C zrakoplova ukazuje na promjenu vizija budućeg ratovanja, uključujući ne samo obranu Narodne Republike Kine, već i sve veće projiciranje moći u regiji, osobito u strateški važnom Južnom kineskom moru.

Sve veći broj kineskih AEW&C platformi, a riječ je o najmanje 60 takvih aviona, čini i zanimljiv kontrast sličnim letjelicama u sastavu američkog ratnog zrakoplovstva (USAF), gdje je opći nedostatak ulaganja doveo do sve manje i starije flote. Posjedovanje velike i rastuće flote AEW&C platformi i njihove posebne karakteristike također ukazuju na to kako bi se ove letjelice mogle koristiti u potencijalnom budućem sukobu, uključujući i onom s američkom vojskom.

Analitičari ocjenjuju da bi Kina mogla biti u stanju ne samo pokriti pristupe svojim strateški važnim područjima, već i djelovati iz isturenih baza kakve su nedavno izgrađene na umjetnom atolu u Južnom kineskom moru. Za takve zadaće posebno su prikladni manji tipovi letećih radara s turboelisnim pogonom poput KJ-200 i KJ-500 koji već rutinski djeluju u strateški bitnom Tajvanskom tjesnacu. Valja reći kako pragmatični Kinezi te dva tipa aviona stalno nadograđuju i prilagođavaju suvremenih zahtjevima, a slično postupaju i s mlaznim letećim radarima poput KJ-2000 te turboelisnim avionima za elektroničko ratovanje tipa Y-8 i Y-9.

Ništa bez AESA radara

Najmoćniji i najveći među svim AEW&C avionima u sastavu kineskog ratnog zrakoplovstva je KJ-2000. Razvojni program te letjelice je započeo 2000. godine nakon otkazivanja ugovora s Rusijom koja je prodala Kinezima svoj A-50 i Izraela koji je trebao ugrađivati Elbitove radare u taj modificirani Il-76. Program je zaustavio SAD zbog izraelskog radara pa je Kina nastavila samostalno razvijati vlastiti AWACS koji je prvi put poletio već 2003. godine, a svojim AESA radarom domaće proizvodnje zapanjio je Zapad.

Riječ je o radaru s faznom rešetkom koji je smješten u tzv. tanjuru, odnosno okruglom kućištu na hrptu aviona. Za razliku od američkih AWACS-a koji okreću svoje tanjure kako bi dali pokrivenost od 360 stupnjeva, radarska antena kod KJ-2000 se ne rotira. Umjesto toga, tri fazne rešetke smještene su u disku promjera 14 metara u trokutastu konfiguraciju, s time da svaki fazni niz pokriva 120 stupnjeva. Nasuprot tome, ruski Beirev A-50 i američki Boeing E-3 Sentry koriste disk promjera 9 metara.

Višenamjenski, trodimenzionalni pulsni Dopplerov radar razvio je NII (Nanjing Electronic Technology Research Institute), a dizajniran je za otkrivanje i praćenje ciljeva u zraku i na površini te radi u frekvencijskom rasponu od 1200–1400 MHz. Maksimalni domet otkrivanja zračnih ciljeva je 470 kilometara, dok balističke projektile detektira na udaljenosti do 1200 kilometara. Uz to, istovremeno može pratiti do 100 ciljeva.

Prema dostupnim podacima, u KJ-2000 je ugrađen izviđački C4ISR sustav, podatkovna sabirnica ARINC429, sustav za identifikaciju prijateljskih i neprijateljskih letjelica (IFF) i sustav za satelitsku komunikaciju i navigaciju. Avion ima posadu od pet članova koja se, ovisno o zadaćama, može udvostručiti. Treba reći i da KJ-2000 može patrolirati 12 sati, odnosno ima maksimalni domet od 5500 kilometara, a trenutno su u sastavu kineskog ratnog zrakoplovstva četiri aviona tog tipa. Sva četiri stacionirana su u provinciji Jiangsu kako bi mogli pratiti što se zbiva u susjednom Tajvanu, Japanu i Južnoj Koreji.

Ključna komponenta dimenzijama manjeg KJ-200, kojeg podjednako koriste ratno i mornaričko zrakoplovstvo, također je AESA radarski sustav koji je vizualno sličan Saabovom sustavu Erieye. Platforma KJ-200 temelji se na turboelisnom transporteru Y-8 čija je inačica Y-8J također postala dio nadzornih aviona. Glavni dizajner KJ-200 Ouyang Shaoxiu, koji potpisuje i Y-8, tvrdi da je noviji avion gotovo u potpunosti modificiran u odnosu na izvornik koji je, pak, dosad proizveden u više od 200 primjeraka i gotovo dvadeset inačica s različitom opremom i namjenom.

Pojačan i helikopterski segment

Kinezi puno nade polaži u i KJ-500 čiji se zmaj temelji na transportnom Y-9 koji je kasnije također pretvoren u avion za elektroničko ratovanje. KJ-500 je dizajniran kako bi čim prije otkrio lovce koji djeluju na manjim visinama, a odlikuje se tehnologijama koje su multifunkcionalne i umrežive, a imaju visoki stupanj integracije i malu težinu. Ovaj tip aviona ima fiksni leđni tanjur koji sadrži tri AESA radarska niza za pokrivanje od 360 stupnjeva i može otkrivati lovce na udaljenosti od 470 kilometara. Zasad se zna da ratno zrakoplovstvo u svojem sastavu ima 20 primjeraka KJ-500 i njih 14 u redovima mornaričkog zrakoplovstva.

Mornaričko zrakoplovstvo je za svoje potrebe razvilo i turboelisni KJ-600 čiji se prvi let očekuje iduće godine, a riječ je o avionu koji izgledom podsjeća na američki E-2 Hawkeye i trebao bi biti opremljen AESA radarom. Također, niz kineskih helikoptera, poput ruskog Ka-31 Helix i domaćeg Z-18, pretvoreni su u letjelice za rano upozoravanje i kontrolu zračnog prostora manjeg obima. Posebno je zanimljiv potonji koji je kopija francuskog helikoptera za nadzor bojnog polja tipa AS532 Horizon i ima ugrađen višemodni radar AESA tipa domaće proizvodnje i dometa 200 kilometara. Oba tipa helikoptera trebala bi biti sastavni dio budućih kineskih nosača aviona, a zasad djeluju na starijim nosačima Liaoning i Shandong te razaračima klase Luyang I/II.

Već nekoliko godina kruže glasine o mogućoj sljedećoj generaciji zrakoplova AEW&C neslužbeno nazvanog KJ-3000, a koji bi trebao zamijeniti KJ-2000. Budući oslonac kineskih AEW&C sposobnosti navodno se temelji na četveromotornom mlaznom transporteru Y-20 koji je najveći avion ikad proizveden u Kini.

Premda neki analitičari sugeriraju da Kinezi još uvijek traže AWACS rješenja bazirana na putničkim zrakoplovima, čini se da komponenta za rano upozoravanje i kontrolu u zraku ima osigurano mjesto u ratnom i mornaričkom zrakoplovstvu. Uz zahuktalu kinesku zrakoplovnu industriju koja redovito predstavlja nova rješenja i vojsku koja je željna uvođenja poboljšanih sposobnosti, čini se da ćemo u bliskoj budućnosti imati prilike vidjeti još više kineskih AEW&C platformi, osobito zbog rastućih tenzija u prostorno ogromnoj indopacifičkoj regiji u kojoj Peking nastavlja širiti svoj vojno-politički utjecaj.