Zagađenje zraka, globalno zatopljenje, buka, povećanje oboljenja od plućnih bolesti i smrti čiji je uzrok bio vezan s onečišćenim zrakom okupili su prošle godine u ovo vrijeme čelnike 40 svjetskih gradova koji su potpisali C40, deklaraciju za ulice slobodne od ispušnih plinova fosilnih goriva.

Jedan od ciljeva potpisnika deklaracije je da se iz upotrebe u javnom gradskom prijevozu od 2025. godine izbace dizelaši i uvedu autobusi koji ne proizvode štetne plinove.

Među potpisnicima je bilo i 13 europskih gradova od Osla i Kopenhagena, preko Londona, Barcelone i Varšave, do Milana i Rima.

Da je deklaracija shvaćena ozbiljno, pokazuju i podaci prema kojima je svaki od spomenutih europskih gradova započeo s transformacijom javnog prijevoza bilo da su električni ili hibridni autobusi nabavljeni, bilo da su obavljene narudžbe.

Procjene govore da trenutno diljem svijeta prometuje oko tri milijuna autobusa u javnom gradskom prijevozu, a trinaest posto od toga čine oni električni. Ostatak se odnosi na dizelaše i one koji voze na prirodni plin. Električnih autobusa na ulicama svjetskih gradova krajem 2017. bilo je oko 385 tisuća, od čega 99 posto u Kini.

Stoga nije ni čudno da su najveći proizvođači upravo iz Kine i da jedan od njih dominira europskim tržištem. Kineski BYD, u kooperaciji s britanskim ADL-om, ima najviše autobusa na europskim cestama i prošle godine od europskih gradova zaprimio je 600 narudžbi. Slijede poljski Solaris, švedski Volvo i nizozemski VDL.

Starim kontinentom prošle godine vozilo je nešto više od 2500 električnih autobusa, ali da se stvari mijenjaju svjedoči i podatak da rastu narudžbe i potražnja za njima. Tako se brojka u odnosu na 2016. godinu utrostručila na 1246 komada, a po svoj prilici i na kraju 2018. godine bit će ih dvostruko više nego godinu ranije.

Najviše narudžbi odnosi se na autobuse do dužine između 12 i 13 metara (752), slijede 'harmonike' od 18 i 19 metara (274).

Električnom flotom prednjače Britanci. Diljem Otoka trenutno vozi oko 350 e-autobusa, a u samom Londonu njih 68. U englesku prijestolnicu sljedeće godine trebalo bi stići još toliko autobusa na kat, a cilj je do 2037. kompletnu flotu učiniti električnom.

Slijede Francuzi i Nizozemci, a na četvrtom mjestu su Poljaci s 256 električnih autobusa. Gledano po gradovima na kraju 2017. London je imao 68, Nottingham 58, francuski Charleroi i belgijski Namur po 54, poljski Lublin 50, nizozemski Eindhoven 43, Pariz 39...

Parižani planiraju svoj javni vozni park od 4500 autobusa elektrificirati do 2025. godine, Kopenhagen se nada da će to učiniti iste, iako je cilj pet godina kasnije imati 340 autobusa na struju, dok je Milano zacrtao da im 2030. svih 1200 autobusa bude na struju.

Razloge za takve brojke treba prije svega tražiti u cijeni početnih ulaganja u infrastrukturu, načinu punjenja ovisno je li plug in ili preko pantographa, odnosno preko krova puni li se preko noći u garaži ili je konmbinacija s punjenjm preko dana na stanicama, cijeni i vijeku trajanja baterija…

No da se i tu stvari mijenjaju, pokazuje primjer iz Ženeve, u kojoj su ušli u pilot-projekt s tvrtkom ABB i gradnju 13 stanica na liniji od aerodroma do novog ženevskog predgrađa na kojima autobus može napuniti baterije za 15 sekundi. Stanice nisu predviđene za potpuno punjenje, nego samo da bus stigne do iduće stanice. Kako to izgleda na terenu, možete vidjeti u videu.

Beč, s kojim se Zagreb često voli uspoređivati, e-buseve koristi od 2103. kada je nabavio 12 komada sedamametarskih, a do konca ove godine talijanski proizvođač Rampini isporučiti će im sedam komada dvanaestmetarskih autobusa čije kompletno punjenje preko krova traje 15 minuta.

Pojedine studije pokazuju da će s vremenom, kako bude rasla potražnja za e-autobusima, cijene baterija i punjača padati, što se zapravo već sada i događa te da bi u narednih deset godina, kada se ukalkuliraju svi troškovi, u konačnici trebali biti jeftiniji od dizelaša, ali i onih na prirodni plin.

Gdje je tu Hrvatska?

Kao i u mnogočemu drugome, tako i u ovom segmentu Hrvatska uglavnom sve promatra sa strane. Jedna smo od rijetkih zemalja u EU u kojoj 2017. godine nije vozio nijedan električni autobus.

Koprivnica je prije nekoliko godina u promet stavila dva električna mini busa koje je radio Dok-ing, ali ih je ukinula zbog slabog interesa građana za dvije linije, no od jeseni ove godine ponovno ih je stavila u pogon.

I dok europske metropole sve više prelaze na električne autobuse, zagrebačku flotu ZET-a od 413 autobusa, prosječno starih 11 godina, uglavnom čine dizelaši (337), dok ih je 76 na plin.

Samo u prvih šest mjeseci ove godine ZET je na dizelsko gorivo potrošio 39,4 milijuna kuna, odnosno 7,6 posto više nego u istom periodu 2017. godine.

I dok se od Sofije i Atene, preko Beča, do Lisabona i Madrida nabavljaju ili već voze električni autobusi, a infrastruktura se polako postavlja na noge, u Zagrebu se o tome zasad samo razmišlja.

'U dugoročnim planovima razvoja tvrtke ZET svakako se razmatraju i mogućnosti nabave električnih autobusa. Preduvjet za uvođenje električnih autobusa u promet nije samo njihova nabava, već je to kompleksan projekt koji zahtijeva i gradnju posebne infrastrukture, a što zahtijeva mnogo vremena i značajna materijalna sredstva, prvenstveno ukoliko znamo da je cijena električnog autobusa do 2,5 puta viša od one klasičnog autobusa.

U 2018. godini nabavljeno je 30 poluniskopodnih autobusa s motorima EURO 6, i za 2019. godinu planira se nabava s motorima EURO 6, a točni podaci bit će poznati nakon što završi izrada Plana poslovanja za 2019. godinu', stoji u odgovoru koji smo dobili od ZET-a.