Tema ovog teksta zapravo je trebala biti 'Koji je najskuplji, a koji najjeftiniji grad u Hrvatskoj'. No, pokušavajući doći do podataka koji bi obuhvaćali cijenu hrane, higijenskih potrepština, obrazovanja, prijevoza i režija u pojedinim gradovima, naišli smo na rupu.

'Državni zavod za statistiku ne raspolaže traženim podacima. Objavljuju se mjesečni podaci o indeksima potrošačkih cijena', kažu nam u Državnom zavodu za statistiku. Indeks potrošačkih cijena pokazuje kretanje cijena na mjesečnoj razini za cijelu Hrvatsku.

Gdje je najskuplji odvoz otpada ili pak cijena vrtića, da ne govorimo o potrošačkoj košarici, nemoguće je doznati. A riječ je o podacima koji bi trebali biti osnova za bilo kakva daljnja istraživanja na kojima se treba bazirati socijalna, demografska i ekonomska politika te koja bi trebala koristiti ministarstva i instituti. Naravno, možemo se razletjeti po gradovima, bilježiti koliko košta mlijeko, kruh, kava, deterdžent za rublje ili pak odvoz otpada, no za to postoje stručnjaci.

Do prije koju godinu Nezavisni hrvatski sindikat radio je potrošačku košaricu. No to ne rade više. Krešimir Sever nam kaže da se struktura stanovništva promijenila. Košarica se nekoć računala po četveročlanoj obitelji. 'Prosječna Hrvatska obitelj sada je tročlana, a i prehrambene navike su se promijenile', kaže nam Sever.

Državni zavod za statistiku nema podatke, nemaju ni sindikati. Ima li ih onda Ekonomski institut? Nema! Ravnateljica Dubravka Jurlina Alibegović kaže nam da je to baš dobra ideja te da ne bi bilo loše kada bi takvo istraživanje i komparacija gradova i regija postojali.

Prof. dr. sc. Gojko Bežovan, profesor Socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ogorčen je zbog činjenice da u Hrvatskoj ne postoje takva istraživanja. Kao čest sudionik stručnih skupova u inozemstvu, svjedoči da je to veliki problem jer hrvatski znanstvenici ne barataju komparativnim podacima.

No, on problematiku širi. 'Imate ljude koji rade u javnim državnim institucijama. Znanstvenici na raznim institutima rade tamo što ih je volja, a morali bi za državnu plaću raditi za opće dobro. Oni bi od Vlade trebali dobivati naloge', kaže nam Bežovan.

'Bio sam nedavno u Češkoj i ostao jako ugodno iznenađen. Ovakve podatke oni imaju, a to su proizveli ljudi koji su za to plaćeni. I naši su za to plaćeni, a ne rade. Njihova je obaveza da proizvedu konkretne proizvode koji su bitni za državu. Tu smo silno zakinuti', dodaje.

Nije zadovoljan ni radom Državnog zavoda za statistiku. 'Naš zavod je na toj razini da vodi evidenciju o živorođenima i umrlima. U profinjenoj statistici DZS je jako skroman', kaže.

Njegov kolega prof. dr. sc. Zoran Šućur naglašava da bi podatke o standardu stanovnika pojedinih gradova i njihovu komparaciju trebao imati Državni zavod za statistiku. Kaže da su takvi podaci bili dostupni još krajem 90-ih godina.

'DZS ima niz sirovih podataka, ali kojima treba upravljati. Možda im je sada to preskupo. No barem da postoji regionalni indeks cijena, ne nužno po gradovima', zaključuje.

Ekonomske stručnjake ne zanima kriza?

U Ekonomskom institutu znanstvenik objavi 1,1 stručni članak u četiri godine, a Institutu za međunarodne odnose Vlada predlaže da promijeni ime jer se uopće ne bavi međunarodnim odnosima, konstatirao je u kolovozu 2012. tjednik Globus istražujući rad 25 znanstvenih instituta u Hrvatskoj, nazivajući ih 'institutima za gubljenje vremena i državnog novca'. Uz glavni zadatak instituta – ostvarivanje sinergije znanstvenog i praktičnog djelovanja u funkciji razvoja zemlje - u posljednje vrijeme iskristaliziralo se rješavanje problema vezanih uz ekonomsku krizu, no u Globusu tvrde da bi 'država bila najsretnija kad bi znanstvenici samo primali plaće i okretali glave od društvenih problema'.

Najviše je zamjerki bilo da se nisu dovoljno bavili krizom i recesijom u Hrvatskoj. Pa se tako u 2009. godini od 18 objavljenih članaka samo njih pet bavilo nekim aspektom recesije, a slično se nastavilo i u 2010. godini.