Izglasavanje novog statusa zemlje promatrača palestinskoj državi u Ujedinjenim narodima poteže za sobom niz pitanja: Koliko će novi, medijanski status promatrača-nečlana zaista moći utjecati na stanje na terenu? Kako će Izrael, a i SAD, reagirati na odluku kojoj su se dugo i eksplicitno protivili? Koliki će biti manevarski prostor Palestine u međunarodnoj diplomaciji i konkretno u međunarodnoj pravdi?
No istovremeno, glasanje u Općoj skupštini UN-a bjelodano potvrđuje jednu drugu datost, onu europske politike. Točnije, radi se o njenoj kroničnoj nemogućnosti da o bitnim odlukama svjetske politike iznese jasan stav, što se direktno prevodi u gubljenje utjecaja na međunarodnom planu.
Istina, predstavnica EU-a za vanjsku politiku Catherine Ashton odaslala je pred izglasavanje dobrohotnu poruku nade da će Palestina postati punopravna članica UN-a, no u praksi ta izjava nije imala nikakvu težinu. Tako se među tek devet protivnica novom statusu Palestine našla Češka, a među 41 zemljom koje su glasale suzdržano našao se niz europskih perjanica: Njemačka, Velika Britanija, Nizozemska, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Bugarska, pa i Lijepa Naša. Dok su se među većinom od 138 glasova 'za' našle Španjolska, Francuska, Austrija, Danska, Belgija, Finska, Irska, Švedska…
Uostalom, jednom drugom i veoma recentnom fijasku europske vanjske politike moglo se, primjerice, svjedočiti prilikom revolucija u zemljama arapskog svijeta. Javno se govorilo o potrebi uvođenja demokracije dok se tiho podržavalo diktature do zadnjeg trenutka, a u praksi se jedino uspjelo pojačati nadzor nad migrantima iz Magreba.
No da Europa nije uvijek djelovala tako nekoherentno i impotentno na planu vanjske politike, podsjetilo je nekoliko europskih listova kao što su španjolski El País i francuski Nouvel Observateur. Oni su se referirali na deklaraciju potpisanu u Veneciji 1980, usvojenu nakon potpisivanja izraelsko-egipatskog mirovnog sporazuma. U tom se zajedničkom tekstu devet članica tadašnje Europske zajednice obvezalo da će 'preuzeti značajnu ulogu' u uspostavljanju mira u regiji priznavši Palestincima pravo na samoodređenje. Istovremeno su osuđivali politiku kolonizacije, smatrali je 'snažnom preprekom u procesu mira' i odbacivali unilateralno mijenjanje statusa Jeruzalema.
Deklaracija je tada izglasana bez veta, što je danas prosto nezamislivo, jer je dio tadašnjih potpisnica (Njemačka, Velika Britanija i Nizozemska) jučer smatrao prigodnim izjasniti se neodlučnima.
Drugi zanimljiv paradoks nalazi se u svježem izvještaju koji je zajednički objavilo dvadesetak nevladinih organizacija, a prema kojem vrijednost uvezenih proizvoda u EU iz izraelskih kolonija iznosi 230 milijuna eura te je 15 puta veća od vrijednosti roba uvezenih s palestinskih teritorija (15 milijuna eura). Radi se dakle o veoma zanimljivoj i krajnje fleksibilnoj interpretaciji osude kolonizacije, koju europski čelnici nominalno i dalje zastupaju.
Udruge predlažu da se obustavi uvoz iz kolonija, a tek se nedavno u Velikoj Britaniji, Švicarskoj i Danskoj govori o uvođenju posebne etikete za proizvode pristigle iz novonaseljenih područja na palestinskom teritoriju.
Hrvatski glas suzdržanosti, nemušto pojašnjen kao priklanjanje neodlučnoj većini, tako se savršeno uklopio u matricu dezintegrirane i de facto nepostojeće europske vanjske politike.
