U gradu - što je u lokalnim okvirima oduvijek precizan sinonim za prostor između glavne pošte, Marmontove, Hrvojeve i Rive - na svakom drugom koraku srest ćete poznato lice, što godinama nije bio slučaj. Koliko je god problema donijela, korona je očito zaslužna za jedno ljeto pauze i odmora. Guštanja.

Bit će malo zeznuto, ali neće nitko baš propasti zbog toga.

'Znaš šta, meni je sve to nekako nedodirljivo i zagonetno. Đava je taj virus koji skače metar ipo s čovika na čovika. A mene ako zakači, zakači, šta ću ja', iskreno nam se ispovijeda Mladen, a s prijateljem Stipom hrani cijelu hrpu mačaka na vrhu Marmontove. Nema ovdje nikakve nervoze, galame i straha, a kamoli maski za lice ili sličnih globalnih novotarija. Kao uostalom u cijelom gradu.

'Ako me HDZ nije uspio uništiti, e pa neće ni neki virus', ljutito nam u prolazu dobacuje starija gospođa. Ne stignemo je ni priupitati za ime, tek doznajemo da s fakultetom i četrdeset godina staža u jednoj ljekarni danas ne uživa u materijalnom obilju, dapače. Odjurila je u smjeru kazališta.

'Taj stranački stožer izludio je ljude'

Split je, rekli smo, ovih dana gotovo nestvaran. Možeš parkirati kao čovjek, na ulicama se ne sudaraš s turistima, a nekako se čini da ljudi imaju više vremena jedni za druge. Ne žure, ne psuju i ne trče za parama. Umjesto kruzera s tisućama gostiju, luku su neki dan posjetili dupini. A umjesto kolona stranaca u pub crawl turama i Azijata s kišobranima, polupustu Rivu zauzeli su mulci na biciklima, Matejušku ribari i pokoji pijanac, dok u Getu vladaju građevinski radnici. Više ne moraju žuriti s radovima i na brzinu ih privoditi kraju prije sezone.

Sve je kao u predturističkoj eri, samo što je grad puno uredniji, čišći i nekako samosvjesniji. U điru s pazara srećemo poznatog slikara Petra Leticu pa s njime pretresamo aktualije, a trenutno ga baš žulja njegov zet koji je na poklon dobio majicu s likom Pabla Escobara, pa takav paradira po gradu. Preko Che Guevare, Hendrixa, Metallice i Marleyja napokon stižemo i na koronu:

'Ona neka tuka na televiziji najprije je govorila da su maske obavezne, pa da nam ne trebaju, pa da ju ona nosi zato što ima alergiju, pa su se svi skupa sakrili iza onog stakla… Taj stranački stožer izludio je ljude! Kako to da se nijedna blagajnica nije zarazila ili nitko tko živi normalnim, svakodnevnim životom?' pita se Letica. Mi njega pitamo - zašto ipak ne nosi masku?

'Zato što ne volim pretjerivanje! Znam da je stvar ozbiljna i da se treba paziti, ali ja i inače ne volim da ljudi dišu direktno u mene, pa im to ne dopuštam ni sada. Čini mi se da je to dovoljno', veselo će naš slikar.

Da odmah zaključimo priču o maskama: u dva sata điravanja centrom Splita vidjeli smo ih tek nekoliko, najčešće tamo gdje su baš obavezne. Recimo, lijepo lice sakrila je Milena, prodavačica donjeg rublja u poznatom dućanu, u kojem se preporuke epidemiologa poštuju od prve do zadnje. I Milena primjećuje da su se - sada kada turista više nema - Splićani vratili svome gradu.

'Jesu, i baš ih je lipo vidit!' smije se i otpravljuje nas dalje. 'Nemoj mi napravit kakav problem na poslu, jesi čuo?' viče za nama po Voćnom trgu. Nećemo, obećavamo, i po podnevnoj žezi sklanjamo se u Arsu, kafić na Rivi kojega lokalci znaju kao Kod Vjeke, Kod Bibe ili Kod Zubaka.

Familija s ovim prezimenom drži ga već pola stoljeća i mnogi su im se ugostitelji rugali posljednjih godina, kad nisu divljali s cijenama, nisu se klanjali turistima i uvijek su pazili da domaći svijet bude zadovoljan. Sada se, evo, situacija malo okrenula pa većina vlasnika kafića i restorana kuka, a Zubaci rade onako kako su navikli.

'Znaš, jedno vrijeme nosili smo maske unutra, u ovih nekoliko kvadrata, ali smo odustali kao i svi. Ali mene ti je još uvijek malo strah da smo se prebrzo otvorili i da su se ljudi baš opustili. Valjda nam se neće obiti o glavu, a?' pita nas Vanja Zubak i juri poslužiti goste. Ima i nešto stranaca, primijetili smo da dominiraju Nijemci. Mahom mlađi parovi koji su se sjurili automobilom do Splita, pa će skoknuti na otoke ili dalje prema Dubrovniku. Mi na Peristilu presrećemo Elisabeth, učiteljicu iz malenog Kemptena, koja je tek stigla i biciklom dopedalirala iz obližnjeg kampa u Stobreču.

'Hrvatska je prekrasna bez gužve'

Elisabeth predaje djeci s teškoćama u razvoju i ima ugovor po kojemu pet godina radi za pet šestina plaće, tako da šestu godinu ima potpuno slobodnu i plaćenu.

'I onda je došla korona, baš me nimalo nije razveselila. Prepala sam se da će mi sve propasti, pogotovo jer nisam mogla ispuniti onaj formular za ulazak u Hrvatsku - planirala sam se skitati po obali i nisam mogla kazati gdje ću biti u svakom trenutku. Ali onda sam se dopisivala s nekim iz hrvatske administracije i sve je ispalo dobro', veselo će Elisabeth. Hrvatska je, kaže, prekrasna bez gužve.

'Ovo je zapravo privilegij doživjeti u ovako povijesnom trenutku. Odmor mi nije još ni počeo, a već mogu reći da je sjajan', raduje se njemačka učiteljica.

A većini splitskih novinara u određenom trenutku karijere neku vrstu učiteljice predstavljala je Marija Erceg, popularna Mare Hina, koju se u mirovini svakodnevno može sresti tamo na vrhu Bosanske. Posljednjih tjedana otkriva čari tehnologije - čak se spojila i na Facebook, pa drma statuse pod imenom Mare Mulica - a u prvom valu korone najteže joj je padala zbunjenost.

'Najprije ništa to nisam zarezivala, pa sam počela nositi masku i rukavice kad je baš zagustilo, a onda se opet sve nekako vratilo u normalu. Znaš šta ću ti reć': mene je korona spasila, nema mi više onih pijanih Engleza pod prozorom', raduje se teta Mare.

'E, ali njega je uništila', nadovezuje se pokazujući na glavu koja izviruje s druge strane pulta. To je Zagrepčanin Jura, u rekordnom roku prekršten u Jure, kako već spada. On kaže da ga nije baš uništila, ali ga bogme nije ni usrećila.

Kao ni Tomislava Čubelića, splitskog ugostitelja kojega pasionirane pratiteljice sapunica još uvijek prepoznaju po ulozi Jakiše u 'Ruži vjetrova'. On je ovdje baš nedavno otvorio Misto, prvi pravi 'dalmatinski street food' restorančić. Čubelić gura domaći đir, sve do Dalvinovog pelinkovca, pa priznaje da ga - iako se pomirio s time da će dulje vrijeme biti u minusu - veseli to da je Misto već u điru i da su ga prihvatili domaći ljudi. Stranci poslije dođu sami od sebe.

'Vidiš, na ovim skalama se sjedi, jede i pijucka, kako i triba. Napravili smo zidić u centru grada', objašnjava nam Čubelić. A mi se opet spuštamo do Pjace u skelama i skrećemo u kalu Ispod ure, gdje točno pedeset i sedam godina sjedi gospođa Marija.

Nema tog Splićanina koji se kod nje nije izvagao, nema te Splićanke koja barem u jednom periodu života od Marine vage nije bježala. Puštamo neke Nijemce da se slikaju, pa na vagu stajemo i mi, kako običaji nalažu.

'Još si i dobar u odnosu na ove šta su bili u izolaciji, pa su samo žderali i lokali i sada kukaju. Sto i jedna, ajde, ne daj se…'