Mediteranska se kriza ne ograničava samo na Italiju ili Grčku, ona prijeti i novom recesijom cijeloj Europskoj uniji.

Gotovo sve zemlje Sredozemlja zahvaćene su nestabilnošću ili nesigurnošću, piše White. Krenite iz Grčke na istok i naići ćete na umjereno islamističku vladajuću tursku stranku pravde i razvitka, vladu koja drži do pluralizma i ostvaruje znatan gospodarski razvoj, ali istovremeno plaši tursku sekularnu elitu progonom, reformama i političkim odlukama koje upitnim čine budući smjer te zemlje.

Kao veliko geopolitičko raskrižje između Europe Azije, Turska se ponovno nameće susjedstvu kojim je vladala stoljećima. Odmah uz nju je Sirija, stabilna i autokratska sve dok je nije uzdrmalo nedavno Arapsko proljeće. Što će biti s režimom Bašara al Asada i kakva će vlada zauzeti njegovo mjesto: sekularna, nacionalistička ili islamistička, pita se White i ide dalje po Mediteranu: krasni, ali krhki Libanon stisnut između moćnih susjeda koji njime manipuliraju, ponajviše Sirija i Izrael, iako i udaljeni Iran ostvaruje određeni šijitski utjecaj.

Izrael je po svemu uljez: on svoje goleme snage i slabosti kamuflira vojnom moći i američkom zaštitom.

White se u blogu pita tko može znati što će biti s Egiptom. Vojni udar kojim je početkom godine svrgnut Mubarakov režim još nije opravdao euforiju Arapskoga proljeća. Odmah uz Egipat na sredozemnoj je obali Afrike Libija, a ondje tek treba vidjeti što će se dogoditi kad se NATO povuče u svoje talijanske baze, a Zapad ne ostvari obećanja o izgradnji demokracije.

Tunisu je islamistička stranka osvojila najviše glasova na izborima i to obećanjem pluralizma, modernizacije i velikim brojem žena u parlamentu. White piše kako treba držati fige da tako i bude, ali podsjeća da je 1991. u Alžiru na izborima islamistička stranka pobijedila nacionaliste koji su se izborili za nezavisnost od Francuske, a onda se uplela vojska i pokrenula krvavi građanski rat te odonda ona odabire predsjednika.

U Alžiru je tek u proljeće ukinuto izvanredno stanje i to kao reakcija na susjedne ustanke, a zemlja je napokon krenula naprijed, ponajviše zahvaljujući visokoj cijeni nafte i plina, a to nije recept za stabilan napredak.

Maroko, naprotiv, ne nosi prokletstvo naftnog bogatstva, i živi tihim životom pod moćnom monarhijom. Nedavno je donesen novi ustav i oporbi je dopušteno da povremeno uđe u vladu. Iako je Maroko umjeren, a White zaključuje da su muslimanske zemlje to umjerenije što su dalje od Meke, upravo su iz te zemlje došli bombaši koji su napali vlakove u Madridu i tako 2004. odredili ishod izbora u Španjolskoj. A ondje se borio i Franco, koji je nakon rata u Maroku postao najmlađi europski general, a na čelu Španjolske stigao je 1936.

Od Francove se smrti Španjolska napokon vratila Europi, nakon duga boravka na njezinu rubu. A onda je 2002. ušla u eurozonu, simbol modernizacije za mnoge zemlje koje se oporavljaju od diktature i doživjela građevinski i kreditni bum. Kao i drugi, sad je u krizi, iako joj je dug manji od talijanskoga, a gospodarstvo zdravije od britanskoga, piše White.

Kreditne su joj agencije upravo smanjile rejting s AAA na AA- zbog nedovoljna rasta, velikog javnog duga i nezaposlenosti. Zbog toga što je u eurozoni, nužna je 'interna devalvacija', mjere štednje kojima bi se vratila konkurentnost. Posljedica toga i ostalih problema jest izgledan poraz socijalističkoga premijera Zapatera na izborima 20. studenoga.

To znači da će pasti još jedna vlada u EU-u. A tko je sljedeći, pita se sigurno francuski predsjednik Nicolas Sarkozy kojega u proljeće čekaju izbori.

Iako se čini da neće biti teško pobijediti glavnoga protivnika, socijalista Francoisa Hollandea, White se prisjeća kako su na pretprošlim izborima desničari iz Nacionalne fronte pobijedili ljevicu i ušli u drugi krug protiv Jacuesa Chiraca, a Marine Le Pen izgleda i zvuči bolje i uvjerljivije nego njezin otac Jean-Marie. Vremena su opasna, svašta se može dogoditi, kaže White.

Svi krećemo s različitih pozicija, piše White: stil Silvija Berlusconija sličniji je Gadafijevu nego stilu luteranke Angele Merkel, ali svi želimo slične stvari.

Kako bilo, kompetentna i poštena politika samo je sredstvo. Diljem Sredozemlja ljudi žele posao, stan i sigurnost koja će im omogućiti da normalno žive, piše White. Na kraju krajeva, 'važna je ekonomija, budalo', citira White slogan kojim je Bill Clinton pobijedio Georgea H. W. Busha početkom devedesetih.