Iako je Damir Krstičević odlučio ostati na funkciji ministra obrane, u cijeloj priči dajem/ne dajem ostavku zanimljivo je bilo to da je pokazao nepoznavanje procedure i zakona. Naime Krstičević je tvrdio da je podnio ostavku, ali i da nastavlja obnašati dužnost ministra dok ga ne razriješi Hrvatski sabor
Premda, kao što je poznato iz nedavnog slučaja smjene ministara Mosta u Vladi i već legendarne rečenice premijera Andreja Plenkovića - 'Molim tajnicu Vlade da pripremi odluku o razrješenju tri Mostova ministra' - njih ne otpušta Hrvatski sabor, već premijer.
U članku 6. Zakona o Vladi stoji da član Vlade podnosi ostavku predsjedniku Vlade. U idućem članku se navodi da ako predsjednik Vlade prihvati ostavku pojedinog člana Vlade, rješenje o razrješenju toga člana Vlade donosi predsjednik Vlade i o tome izvješćuje Hrvatski sabor.
vezane vijesti
Prateći Krstičevićevu izjavu i postupanje, prisjetili smo se još nekih slučajeva kada su državni dužnosnici pokazali visoku dozu nerazumijevanja zakona. Poput slučaja Peđe Grbina, koji je prilikom referenduma o ustavnoj definiciji braka tvrdio da građani na referendumu ne mogu promijeniti Ustav, nego da tek odlučuju o pokretanju postupka promjena Ustava. Grbin je tada objašnjavao da nakon rezultata referenduma Sabor raspravlja i donosi konačnu odluku o tome. Zapravo je želio zanijekati građanima pravo da na referendumu promijene Ustav.
SDP-ovac je tada tvrdio da samo zastupnici dvotrećinskom većinom mogu promijeniti Ustav iako je svima bilo jasno da je riječ o ustavotvornom referendumu i da je riječ građana konačna te da je zastupnici ne mogu mijenjati. Uostalom, i članak 87. Ustava RH kaže da je 'odluka donesena na referendumu obvezatna'. Ubrzo je Grbina demantirao i Ustavni sud, poručivši da postoje dva postupka izmjene Ustava, izravan putem referenduma te onaj u Saboru.
Zanimljiv je i slučaj bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka koji se naljutio na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović jer mu nakon izbora 2015. godine, kao relativnom pobjedniku, nije povjerila mandat za sastavljanje Vlade. Karamarko je smatrao da mu ga je predsjednica trebala povjeriti iako u Ustavu izričito piše da se mandat za sastavljanje Vlade daje osobi koja može dokazati da uživa povjerenje većine zastupnika u Hrvatskom saboru.
Tu većinu Karamarko nije imao, ali je smatrao da mu mandat pripada kao relativnom pobjedniku izbora jer niti drugi nisu mogli osigurati većinu. No predsjednica se čvrsto držala slova Ustava i otvoreno najavila da će raspisati nove izbore ako se ne bude mogla sastaviti većina u relativno razumnom roku.
Nešto ranije od epizode s Karamarkom datira osebujno tumačenje Ustava HDZ-ova veterana Vladimira Šeksa, tadašnjeg savjetnika predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Šeks je smatrao da predsjednica može raspisati izbore i prije nego što se Sabor raspusti ili mu mandat istekne po sili Ustava. Riječ je bila o vremenu u kojem se s nestrpljenjem očekivao datum novih izbora nakon četiri godine vlasti Kukuriku koalicije, a SDP-ov premijer Zoran Milanović taktizirao je s odlukom o raspuštanju Sabora koji je bio pod kontrolom njegove koalicije.
Ustavni stručnjaci tada su unisono poklopili Šeksa, štoviše moglo bi se reći da je njegov stav izazvao pravu sablazan jer bi bila riječ o grubom kršenju Ustava. Rokovi za raspisivanje izbora jasno su Ustavom propisani i nisu podložni ustavnopravnoj čaroliji kakvu je Šeks bio zamislio. Ustav propisuje da se izbori moraju održati najranije 30, a najkasnije 60 dana od isteka mandata Sabora, te ga ni u jednom slučaju predsjednica ne može raspustiti, jednostavno nema takvu ovlast.
