Vrijeme teče, ali ne i na zagrebačkom Jelačić placu. Ura bez koje ne možete bilo da čekate nekog kod Krleže, pod repom, kod sata ili da naprosto šećete središtem grada stala je petnaest minuta do trinaest sati
Šetači su zbunjeno gledali, penzioneri osluškivali svoje satove, a jedna cura ljutito odbrusila dečku da debelo kasni, na što je on s osmijehom odgovorio: 'Nisam, pogledaj na Lebarovića.'
A on je pokazivao 12.45 iako je već bilo debelo iza 13. Kako je sat stao, telefon Dalibora Lebarovića nije prestao zvoniti.
'Znam, znam, stao je sat na Jelačić placu', kazao nam je i prije nego smo rekli da ima kvar na uri koja život znači.
Iako su satovi, kao i ljudi, kvarljiva roba, Lebarovićeva ura ne staje često, ali se događa.
'Ne znam zašto je stao, najčešće je riječ o praznom akumulatoru. Ovaj na Trgu posljednji put se zaustavio prije dvije godine. Upravo hitam tamo riješiti situaciju', napomenuo je Lebarović mlađi koji je posao preuzeo od oca Zlatka kad je on otišao u penziju.
Lebarovići u Zagrebu servisiraju sedamdesetak javnih satova, a u čitavoj Hrvatskoj oko tristotinjak. Danas je na red stigao Zagrepčanima najvažniji, onaj na Jelačić placu.
