Borović se nakon osnovne škole odlučio za pohađanje vojne škole jer mu obitelj nije mogla platiti obrazovanje u području koje ga je zanimalo. “Kad sam se već odlučio za vojnu školu, onda sam odlučio najviše što se moglo. Išao sam u gimnaziju u Mostaru, zatim na akademiju u Puli. Od naše cijele grupe, 150-180 ljudi, nas 19 je određeno za pilote MIG-ova. Išli smo godinu dana na obuku u Beograd, na obuku za MIG-21, koji je tada bio vrh vrhova”, prisjetio se Borović za N1.

Nakon obuke u Beogradu, dobio je prekomandu u Bihać, na najtajniji vojni aerodrom gdje je ostao 10 godina kao pilot-lovac i instruktor mladim pilotima. Tu ga je zatekao i početak Domovinskog rata.

Borović je, kad je kucnuo pravi čas, uzeo avion i preletio u Hrvatsku. 'Malo je takvih slučajeva. Nakon prvog preleta Rudolfa Perišina, bili smo cijelu karijeru zajedno, pooštrene su mjere, tajne službe, kosovci, svi su pratili, a fokus je bio na pilotima. Mi smo bili maknuti od letenja u to vrijeme. Kontakt prema Zagrebu je bio Slavko Hodak, Hrvat, u nekim kontaktima smo uspjeli doći na to da me nema namjeru razotkriti. Shvatio sam da on ima kontakte sa Zagrebom i da traže nekoga tko će preletjeti jer taj prvi avion nismo dobili, on je ostao u Austriji', prisjeća se.

Borović kaže kako je cilj da Hrvatska dobije prvi borbeni avion kad bude međunarodno priznata.

'Očito da je diplomacija u tajnosti radila, ali nitko nije mogao pretpostaviti kad će se to dogoditi. Pitao sam nekoliko pilota Hrvata, ali svi su imali malu djecu pa sam na kraju rekao Hodaku da ću ja biti taj kad se ukaže prilika. Rečeno mi je da se pripremim za prelet jednog dana i tad smo prekinuli kontakt jedan s drugim. Morao sam se pripremiti na način da me ne otkriju. Uspio sam dogovoriti sa svojim komandantom da me ne planira jer nakon Perišina više nisam dobio let jednosjedom. Onda je prošla 1991. i krajem siječnja sam dobio taj let. Bili su to neobično dani, bilo je puno primirja pa se letjelo zbog obuke, u obuci ne smije biti prekida. Došao je taj drugi mjesec. Inzistirao sam da neću poletjeti dok mi ne zbrinu suprugu i sina. Problem je, nakon Perišina, bio to što ih nisam mogao poslati prije. Mi smo morali čekati zadnji trenutak i oni su imali samo dva sata prednosti da ih ta ekipa izvuče iz okruženja', govori Borović objašnjavajući da su prepreke bile na sve strane. Supruga i sin su se uspjeli probiti, putovali su dva dana. Dva policajca su ih pokupila iz zgrade, autobusom su otišli preko Une, s pričom da je ona supruga nekog srpskog inspektora koja bolesno dijete vodi u Sarajevo jer u Bihaću ne pružaju tu uslugu.

Borović je pak za pola sata stigao iz Bihaća u Pulu. Imao je višemjesečni prekid u letenju jednosjedom i, prema pravilima, nije uopće smio letjeti sam. U Puli nisu znali kakav će avion doći, pista je bila uništena, komunikacije nije bilo jer su bile presječene žice i minirana pista. Plan koji su imali nije uspio. Borović se prisjetio i kako je na kraju sletio. “Kasnilo se s polijetanjem, umjesto da sletim u 17.20, ja sam krenuo u 17.33. Već je pao mrak, ali nema odustajanja. Kako god bude, moraš ići. Krenuo sam u neizvjesnost i sletio u nemogućim uvjetima. Kasnije su rekli da za takav podvig treba biti hrabar, oprezan, a pomalo i lud”, smije se.

Zbog Borovićevog slijetanja, oglašena je i opća opasnost, ali, srećom, uspio je sletjeti na, kako kaže, crnu ploču. 'Ludost je uopće odlučiti se za to. Samo četvorica pilota u cijeloj onom državi su preletjeli. Nitko drugi nije ni pokušao ništa napraviti. Ta četvorica su živjela u Bihaću, gledali smo se kroz prozor, to je ta priča stvaranja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva', govori.