Od 19. do 23. listopada u Bruxellesu, glavnom gradu Belgije, ali i Europske unije, održana je godišnja konferencija EPOA (European Pride Organisers Association), odnosno Europskog saveza organizatora Prideova.

Pritom se konferencija EPOA-e ujedinila s redovitom susretom članova i članica InterPridea, svjetske udruge gay aktivista čiji je primarni fokus djelovanje kroz Povorke ponosa i vidljivost LGBT zajednice. Hans De Meyer, 33-godišnji Belgijanac i u međuvremenu iskusni gay aktivist, na konferenciji je izabran za predsjednika EPOA i člana Upravnog odbora InterPridea, saveza LGBT udruga koje na svojim manifestacijama okupljaju više od petnaest milijuna sudionika diljem svijeta. Na konferenciji je odlučeno i da će se EuroPride, službena sveeuropske Povorka ponosa, 2014. održati u Oslu, dok se za 2015. već kandidirala Barcelona. Zato je 2016. godina i dalje slobodna, možda za EuroPride u Zagrebu?

Hans De Meyer je rođen 10. listopada 1978. u belgijskom gradu Ghentu, završio je Hotelijerski fakultet i menadžment, te sada radi kao menadžer uglednog lanca Dolce Hotels & Resorts za Bruxelles, a u slobodno vrijeme je jedan od najmoćnijih belgijskih gay aktivista. Svojim izborom na čelo EPOA Hans De Meyer planira i veći međunarodni angažman za LGBT prava. Na početku razgovora za tportal De Meyer se pohvalio i da je najstariji u obitelji s petero djece, te da već ‘pet godina živi sretno sa svojim partnerom Rubenom u malom selu u trokutu između Antwerpena, Ghenta i Bruxellesa’.

Kako ste se uopće uključili u gay aktivizam? Ima li neka osobna priča koja vas je na to potaknula, jeste li se, primjerice, sami u jednom trenutku suočili s diskriminacijom?

Kada sam bio mlad, kao i većina danas mladih LGBT osoba, nisam imao veliki interes za aktivizam i politiku. Uključio sam se slučajno, zahvaljujući jednom prijatelju kojemu su trebali volonteri za organizaciju Povorke ponosa u Bruxellesu. Moj zadatak je bio pomoći oko završnog partyja, a kada je sve završilo, shvatio sam da se želim još više uključiti, učiniti naš Pride boljim, važnijim i većim. I to sam i učinio s odličnim timom ljudi oko sebe. A kroz briselsku Povorku ponosa sam i postao svjestan važnosti ljudskih prava i politike u ostvarivanju istih.

Kao dječak sam doživio zlostavljanje u školi zbog svoje homoseksualnosti, nekima se nije svidjelo što se ponašam i izgledam pomalo drukčije. Takva iskustva su proživjeli mnogi gayevi i lezbijke, no kada danas gledam na sve to, a zahvaljujući i mojem angažmanu oko Pridea, mogu reći da sam snažnija osoba nego što bih inače bio.

Želim da se ostvari nekoliko stvari. Prva je, naravno, širenje europske mreže Povorki ponosa. To je važno učiniti kako bi EPOA mogla vršiti veći pritisak prema vladama, institucijama i organizacijama gdje je to potrebno. Također sam uvjeren da EPOA može pomoći organiziranju Povorki ponosa u državama u kojima to nije jednostavna stvar, ponajviše u bliskoj suradnji s europskom ILGA-om (Internation Lesbian & Gay Association). Želim i povezati etablirane Prideove s novima, kako bi kroz suradnju mogli međusobno učiti, što znači da ćemo još više raditi na tzv. networkingu.

Članovi EPOA-e iz zapadne i istočne Europe imaju potpuno različita iskustva kada je riječ o održavanju Gay Pridea. Mislite li da je dužnost EPOA pomoći svojim članovima koji se u svojim sredinama suočavaju s velikim problemima? I kako?

Ne bih rekao da je automatski naša dužnost pomoći, nego da je naša uloga povezati aktiviste. Kako bi se Povorke ponosa mogle lakše održavati u neprijateljskim okolinama, moramo naročito bolje surađivati s ILGA Europe, jer mislim da EPOA tu sama ne može dovoljno učiniti.

Proteklih godina se moglo čuti dosta kritike iz same LGBT zajednice na Gay Prideove u Americi i zapadnoj Europi. Konkretno, zamjera se da je sve postalo jedan veliki party i da se ne brine dovoljno o diskriminaciji i politici. S druge strane, određena doza vizualne provokacije je oduvijek bila dio Povorki ponosa, jer u sebi sadrži i političku poruku. Što vi mislite, kako naći pravi balans?

Znate, u LGBT zajednici uvijek ima raznih prigovora na Pride. S time sam se suočavao i kada sam bio predsjednik Bruxelles Pridea, često su me ljudi o tome pitali. Moj odgovor je bio sljedeći: 'Nitko nije obavezan doći na Povorku ponosa, a ako želite da se nešto radi drukčije, onda nemojte stajati sa strane nego se pokrenite i napravite nešto drukčije.' Ne smijemo biti licemjerni i moramo prihvatiti da je LGBT zajednica vrlo raznolika, sastavljena od spektra različitih kultura, uvjerenja, način izražavanja, preferencija – seksualnih i ostalih. Važno je poštovati svakog pojedinca i prihvatiti da smo živopisna ekipa ljudi.

Stoga se ne slažem da je šarenilo i party odmah znak izostanka političke svijesti. Ja na to gledam ovako: što se društvo više razvija u pravcu prihvaćanja LGBT osoba, to će se mijenjati način izražavanja političke poruke, ali ona neće nikad nestati. Naročito u Europi, politika će uvijek imati važno mjesto u svakom Gay Prideu. Dakle, što više jedno društvo razvija ravnopravnost LGBT osoba, to će Gay Pride postati slavljenički. Zašto ne? Zašto bi bilo pogrešno slaviti jednom godišnje da smo ostvarili neka prava? Također, mnogi europski Prideovi koriste svoje događaje kao platformu da skrenu pažnju na zemlje u kojima je LGBT zajednica u teškoj situaciji.

S druge strane, postoje i glasovi iz LGBT zajednice u Belgiji koji kažu da danas Gay Pride uopće nije potreban, jer su sva prava ostvarena. Što kažete na to i kako biste definirali značenje Bruxelles Pridea danas?

Ljudi koji kažu da više nema potrebe za Prideom očito pojma nemaju što govore! Ako se odustane od Povorke ponosa, onda ne postoji javno lice LGBT zajednice u Belgiji, što važi i za bilo koju drugu zemlju, da bude jasno. 'Daleko od očiju, daleko od srca', kaže poznata izreka. To važi i za sve nas, i nikad ne smijemo zaboraviti da se stvari mogu vrlo lako okrenuti na gore. Uzmimo primjer Californije: nekoliko mjeseci nakon što su odobreni gay brakovi, stvar se okrenula i zabranjeni su! Dakle, vidljivost i prisutnost LGBT zajednica na ulicama nije nikakav luksuz, nego osnovna potreba.

Još jedna stvar koju primjećujem jest da mnogi homoseksualci koji su još u ormaru znaju doći na Gay Pride, utopiti se u masi i barem se na jedan dan osjećati slobodno. A to im pomaže i ohrabruje ih da budu iskreni prema svojim prijateljima i obiteljima, da iskoriste Pride kako bi izašli iz ormara.

Dakle, što danas znači Povorka ponosa u Bruxellesu?

Jednostavno: to je otvoreni događaj na kojem slavimo različitog našeg društva, ali i događaj kojim sami sebe podsjećamo na tridesetogodišnju borbu za naša prava, te platforma da podsjetimo ljude kako postoji još mnogo država u kojima se LGBT zajednica bori za osnovne prava, u čemu ih moramo podržati.Zanimljivo je konstatirati da su Gay Prideovi u Europi postali i komercijalni događaji. Jedan grad zapravo može zaraditi dosta novaca na svojoj Povorci ponosa.

Gay život je postao komercijalniji, to je činjenica. No, ne bih rekao da je to samo po sebi povezano s LGBT zajednicom, nego s time da su mnogi biznisi s vremenom shvatili da će LGBT zajednica, pa i u trenucima krize kao sada, biti financijski snažna. Naša zajednica je dugi niz godina bila neiskorištena poslovna prilika. Ne želim upasti u stereotipe, ali je istina da dobar dio LGBT zajednice ima dobru kupovnu moć. Zato se može reći da će organiziranje EuroPridea ili i lokalne Povorke ponosa imati pozitivan ekonomski učinak na grad, pa čak i na državu.

Čak i kada je u pitanju samo jedan dan, neki ljudi će doputovati sa strane. Trošit će svoj novac u supermarketima, restoranima, barovima i drugim biznisima. Veliki europski Prideovi, čiji programi traju i po dva tjedna, mogu imati ekonomski učinak od nekoliko milijuna eura na grad u kojem se održavaju! Ukratko, da - homofobija je loša za ekonomiju. Ali moram naglasiti da pozitivan utjecaj Pridea na lokalno poslovanje nikada ne smije biti ključni razlog za njegovo organiziranje.

Belgija je jedna od deset država koje imaju bračnu ravnopravnost za istospolne parove. Kako je to ostvareno i što to znači u svakodnevnim životima belgijskih gayeva i lezbijki?

Prvo moram naglasiti da kod nas jednakost nije u smislu da postoji različita zakonska institucija za istospolne parove. Imamo samo jedan brak, istu stvar za heteroseksualne i homoseksualne parove. Belgija je bila druga država na svijetu u kojoj se to dogodilo, poslije Nizozemske, a zakon je stupio na snagu 1. lipnja 2003. Ipak moram priznati da oko toga postoje podjele u belgijskoj LGBT zajednici. Većina se ipak slaže da je to dobra stvar, važan korak u borbi za ravnopravnost. Ali kod nas nije bilo masovne trke u gradsku vjećnicu kako bi se parovi vjenčali. Prve godine se, naravno, vjenčalo najviše istospolnih parova, a statistike pokazuju da se u proteklih sedam godina svake godine vjenča oko 2200 istospolnih parova. S druge strane, povećava se i broj razvoda! Ove godine ih je bilo 450, a prvih godina samo dvadesetak. To samo pokazuje da istospolni parovi imaju iste probleme kao heteroseksualni i da nije svaki brak napravljen da traje vječno.