Autorizirani guslarski izvještaj Predraga Lucića o posjeti slavnog francuskog glumca i ruskog državljanina Žerara Depardiuea Crnoj Gori.
Poranio Đukanović Milo
Pa sazvao u pet pošl'jepodne
Kulturno i umjetničko društvo
Ter mu vako besjediti stade:
„Dobro jutro, moji sokolovi,
Imaćete čast i zadovoljstvo
Pozdraviti mog visokog gosta
I u slavu njemu zapjevati
'Oj svijetla majska zoro' himnu!“
Rasani se na jedvite jade
Hor horoza, ter horozovođa
Premijeru pametovat stade:
„Dobro jutro, premijeru Milo,
Poštujemo svaku ti besjedu,
Al' zar ne bi prikladnije bilo
Visokoga dočekati gosta
Nekom pjesmom odgovarajućom,
A ne pjevat 'Svj'etlu majsku zoru'
Pošl'jepodne usred januara?“
Rasrdi se Đukanović Milo,
Ter zagrmi na horozovođu:
„Viđu vraga su sedam kokoša,
Ne paše mu 'Sv'jetlu majsku zoru'
Kukur'jeknut usred januara,
A paše mu kad obične p'jetle
Kokošare sokolima zovem!
Đe to ima da horozi vazda
Jednu istu kukur'ječu pjesmu,
'Još ne sviće rujna zora', samo
Da je nikad najavili ne bi,
Da se ne bi budili pred zoru?!
Pored takvih ljenština sa kr'jestom
Zora majska nikad svanut neće,
Ni u maju ni u januaru.
Ćuti, jado, ćuti, avetinjo,
I povedi pjesmu koju rekoh,
U čast našeg visokoga gosta!“
Hor horoza sa horozovođom
Postupi po gornjem naređenju;
Kad državni protokol nalaže
Sv'jetla zora da u suton svane,
Nema p'jetla što zapjevat neće,
Jer se bolje pravit glup pa pjevat
Majsku zoru usred januara,
Nego pamet kokošju pokazat,
Pa s pameću skončat ispod sača,
Misli mudrih među krtolama.
Zapjevaše majsku zoru p'jetli,
Al' na nebu zora ne zarudi,
Već se s neba spušti helikopter;
Gost visoki kad iz njeg' izađe,
Sa himnom se dah ushita smiksa:
„Mili Bože, viđu Obeliksa!“
Vrpolji se Milo ka' elisa,
Pa sa dozom nelagode blagom
Em visokom em širokom gostu
Objašnjava što mu p'jetli nisu
Otpjevali himnu kako treba:
„Tvoj dolazak, Depardje Žerare,
U posjetu Crnoj Gori našoj
Čast je silna i čast nenadana,
Pa se nemoj srdit ni zamjerit
Što su zbog nje naši sokolovi
Kano živad da su zagrajali,
Slavom tvojom filmskom zatravljeni.“
Ne srdi se Depardje Žerare,
Već zagrli svoga domaćina,
Što je za tri do četiri glave
Od druga mu viši Asteriksa
I od ruskog kolege Putina,
Ter mu vako besjediti stade:
„Nek pjevaju što im srcu drago:
'Podmoskovske večeri', 'Kaljinku',
'Rascvjetali jabloni i gruši',
Svaku pjesmu osim one kojom
Galski p'jetli probiše mi uši:
'Porez! Porez! Porez! Porez! Porez!'“
Odgovara Đukanović Milo:
„Ne plaši se, Depardje Žerare,
Ti si kod nas u poreznom raju,
Đe ćeš imat svega što poželiš,
Kano da si moj drugar s Tajlanda,
Crnogorac Taksin Šinavatra:
Poštovanje, pasoš, državljanstvo,
Širok spektar unosnih poslova...“
Prekinu ga Depardje Žerare:
„Zahvaljujem, dični premijeru,
Al' ja dođoh sa pasošem ruskim,
Jer sam čuo od druga u Kremlju
Da bi' ovdje na tu knjigu džepnu
Mogo silnu uknjižiti zemlju.
Ali, avaj, gospodaru Milo,
Svu sam tvoju zemlju prelećeo,
No ne viđeh ništa što već nije
Zapasao onaj Deripaska,
Pa te pitam dal' da mijenjam zemlju
Il' da ime svoje slavno mijenjam,
Da se zovem Deripaskadjeom?“
„Ni slučajno, Depardje Žerare“,
Odgovara Đukanović Milo,
„Šta bi jadni bez tvoga imena?!
Dopusti mi da ti sve objasnim:
Nije zemlja samo nekretnina,
Već je zemlja i naša kultura,
Kojoj ti bi, po mome mišljenju,
Ambasador ponajbolji bio,
Ter ti nudim diplomatski pasoš
Da po sv'jetu njenu slavu širiš...“
Prekinu ga Depardje Žerare:
„Hvala, Milo, draže bi mi bilo
Nekretninu imat, pa kulturu
Stanovanja i biznisa širit,
Jer ja sâm sam po sebi kultura
I sâm sam se sebe zasitio,
Pa bih rađe nešto da se nađe
Što mi nove izazove nuđa
Za poslovni mi avanturizam,
Da sam slamka među vihorove
I Depardje među Deripaske.“
Zamisli se Đukanović Milo
Kako gostu udovoljit želji,
Meškolji se u kožnoj fotelji,
Kadno spolja začuje se pjesma:
Hor horoza i horozovođa
Zapjevao onu vazda istu
Rujna zora jošte da ne sviće.
Prevodilac Žerar Depardjeu
R'ječi pjesme preveo bukvalno,
A gost Milov, em visok em širok,
Snagu duha poslovnog pokaza,
Ter ponudi Đukanović Milu
Da iz pjesme kupi nekretninu.
Začudi se Đukanović Milo:
„Druže Žero, kakvu nekretninu?
To ti nije pjesma katastarska
Nego više promentalitetska.“
Odgovara Depardje Žerare:
„A da šta je, Đukanović Milo,
Rujna zora nego nekretnina
Kad ne sviće nit se s mjesta miče?!
Prodaj meni nesvanutu zoru,
Da za džabe n'jesam Crnu Goru
Prelećeo i s tobom śedao.
I ne brini, Đukanović Milo:
U vlasništvu Žerar Depardjea
Rujna zora biće isplativa,
Isplativa i tebi i meni.
Ja ću na njoj zidat apartmane,
A ti na njoj gradi amandmane,
Rujna zora nikad da ne svane,
Nikad Milo s vlasti da ne pane!“
