Ovaj Britanac već godinama slovi kao jedan od najboljih promotora hrvatskog turizma, ali istodobno i jedan od najvećih kritičara načina upravljanja njime: zapamćena je, recimo, njegova razorna analiza projekta 'Hrvatska 365' ili nedavna objava da 'ne bi došlo manje turista da već sutra ukinemo Hrvatsku turističku zajednicu'. Ipak, prevladavaju pozitivne note, pa se tako Bradbury u svojoj biografiji može pohvaliti cijelom serijom izvanrednih pothvata.

Najprije je, nakon dolaska na Hvar, izdao prvi kompletan turistički vodič za otok, potom shvatio da ondje postoji dovoljna količina vijesti za pokretanje lokalnog portala, zatim po istom principu kao i Total Hvar pokrenuo Total Split, Total Inland Dalmatia, Total Zagreb i Total Dubrovnik, a na koncu i Total Croatia News, proglašen najutjecajnijim hrvatskim medijem na engleskom jeziku, i to povezanim s Google Newsom. Uslijedilo je i pokretanje portala specijaliziranih za biciklizam, vino i jedrenje, pa neslužbena titula najutjecajnijeg hrvatskog blogera, razne radionice i poduzetnički pothvati. Ali, prije nekoliko godina, i njegova selidba u Varaždin.

Paul Bradbury, čovjek s bogatom biografijom i više od 90 proputovanih zemalja, u Hrvatskoj je završio gotovo slučajno. Priznaje da je živio u nekoj vrsti balončića sve dok nije spoznao značenje riječi 'uhljeb', a negdje od tog razdoblja njegova zapažanja neizostavno su štivo za bolje razumijevanje hrvatske stvarnosti, dok njegov profil na Facebooku u isto vrijeme zna biti i zabavan i tužan i poučan.

Baš prošlog mjeseca ondje je počeo objavljivati kratka videa snimljena u Jelsi usred sezone. Snimke polupraznog gradskog trga bile su mu uvertira u iščekivanje rezultata ovogodišnje turističke statistike, ali i podloga za sjajan članak koji spominjemo u uvodu teksta. U njemu se osvrnuo na praksu all inclusive od koje lokalna zajednica nema gotovo nikakve koristi, izletničke brodske ture koje u Jelsu dovode tisuće turista samo da bi ondje polizali sladoled i zbunjeno se osvrtali jer nemaju ideju kako popuniti tih nekoliko sati, ali i današnje neuspješno brendiranje mjesta s točno 108 godina organiziranog turizma.

A nakon toga predložio je konkretne mjere: od promoviranja vinske prijestolnice, organiziranja sportskih događaja i optimiziranja suradnje sa susjednim gradovima i otocima do, recimo, konkretnog povezivanja s norveškim gradićem koji se također zove Jelsa. Bradburyjeve teze nećemo prepričavati jer se članak zbilja isplati pročitati (https://www.total-croatia-news.com/travel/37453-jelsa), kao i njegov prijedlog brendiranja Hrvatske (https://www.total-croatia-news.com/editorial/36424-branding-croatia). Bradburyja smo stoga zamolili da se za tportal osvrne i na neke druge, srodne teme.

Kakve su bile reakcije u Jelsi?

Trenutno nisam ondje pa baš i ne mogu konkretno govoriti o tome, ali meni je možda i najzanimljivija povratna reakcija koju smo dobili od fenomenalnog projekta Run Croatia, a koji su jako zainteresirani baš u Jelsi pokrenuti prvi Run Croatia Week. To bi bio sjajan prvi korak prema obnovi jelšanske sportske tradicije, a s druge strane baš Jelsa imala bi pionirsku ulogu u nečemu što bi se moglo izroditi u sjajnu priču. Ljudi samo čekaju poziv kako bi počeli s pripremama projekta.

Vidimo da ste spomenuli i tužbu koju vam je navodno spremio gradonačelnik. O čemu se tu radi?

To ćete morati njega pitati. Prije godinu dana o tužbi je on sam govorio na nekom javnom skupu u Vrboskoj. Još ništa nisam primio, pa nemam pojma.

Zašto ste se uopće uhvatili priče o brendiranju Jelse?

Moja glavna motivacija bila je tuga. Tako sjajno mjesto i sjajna destinacija, koja mi je u toliko puno godina pružila toliko toga dobroga, nudi tako siromašan oblik turizma, a moji prijatelji koji se bave njime bez razloga trpe posljedice. Kao što ste mogli vidjeti, ono što predlažem nije atomska fizika, to su mjere koje je jednostavno provesti, koje ne koštaju gotovo ništa i koje bi vrlo brzo imale efekta, pa čak i iduće sezone.

Da pogledamo malo šire, ne bi li se ovi savjeti mogli primijeniti i na većoj skali, pa i nacionalnoj?

Apsolutno, gotovo sve. Nema tu ništa osobito komplicirano, samo što je ponekad lakše tumačiti stvari kroz prizmu očiju jednog stranca. Pravo pitanje jest: što se turistima nudi na hrvatskoj obali? A odgovor je, bojim se, taj da se nažalost ne radi ni o čemu izuzev sunca i mora. Vidjeli smo kakve su bile vremenske prilike na početku ove sezone, znači da im ni to više ne možemo garantirati. Postoji li 'plan B' za hrvatski turizam, za doba kada se klimatske promjene zbilja dogode?

U Hrvatskoj ste od 2002. godine. Što se u međuvremenu - kroz oči stranca - dogodilo s našim turizmom?

Posljednjih godina, kad su turističke brojke eksplodirale, vladalo je veliko ushićenje, kao da se to događalo zbog neke vrste strateškog plana. Svi su se 'bavili turizmom' i zarađivali novac na način da su predavali ključeve i preuzimali lovu. A u stvarnosti, zbog problema u Egiptu, Turskoj, Tunisu ili čak Grčkoj, Hrvatska naprosto nije mogla proći loše.

No nitko se nije ni potrudio dugoročno zadržati te goste - cijene su bile visoke, usluga slaba, nije bilo ničega izuzev sunca i mora. I što mislite, kamo su ljudi otišli kad se smirila situacija u Turskoj i ostalim državama?

Hrvatska se ne može natjecati s jeftinim destinacijama orijentiranima masovnom turizmu, koje nude veću vrijednost za nižu cijenu, a ne može se nositi ni s onim prestižnima. Pa samo na Jadranu blokirano je oko šest milijardi eura investicija, a jedna Crna Gora ima šest puta kraću obalu i višestruko više velikih svjetskih hotelskih lanaca. Business Insider smjestio ju je, s Ruandom, u top 15 zemalja koje posjećuju milijarderi, dok Hrvatske nema nigdje na toj listi.

Dakle nakon što je nekoliko godina bila 'puna života' Hrvatska danas nema ništa ponuditi na luksuznom tržištu, a preskupa je za masovni turizam. Jedini izuzetak donekle je Istra. Ljudi se jednostavno moraju trgnuti, kao što neki pojedinci već rade, pa pronaći svoju nišu i odmaknuti se od ponude koja je bila jednaka u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Pored kritike, osobno svaki put nastojim ponuditi nešto konstruktivno.

A što se u ovih sedamnaest godina dogodilo s Jelsom?

Možda romantiziram jer sam tada tek došao na otok i uskoro u knjižnici upoznao buduću suprugu, a možda nema smisla uspoređivati nekad i sad, ali čini mi se da su ljudi tada posvećivali puno više pažnje svojim gostima, da su se razvijale čvršće veze. S druge strane, i sami turisti tada su bili lojalniji svojim destinacijama, dok se danas sve često svodi samo na tagiranje na Instagramu.

Dobro, pa ima li nam spasa?

Naravno da ima, hrvatski turizam idućih godina mogao bi biti sjajan, nevjerojatan - ili bi ipak mogao biti još gora verzija ovoga što imamo danas. Nažalost, kao i u svakom drugom segmentu hrvatskog društva, znamo gdje je problem.

Ogroman broj stranih stručnjaka slaže se da bi, recimo, ova zemlja mogla biti među deset vodećih svjetskih sila kada je riječ o zdravstvenom turizmu, toj vrlo isplativoj cjelogodišnjoj industriji, samo da se dogovori sama sa sobom i da se svi slože oko toga.

Ali kažem, potpuno je ista situacija i u samom društvu: puno toga mora se promijeniti, a što može natjerati ljude da izađu na ulicu? Ništa osim slavljenja nogometnih uspjeha ili odavanja počasti legendi poput Olivera. Nedavno sam predložio da se proglasi nacionalni praznik koji bi se otprilike zvao 'Dan odmora internetskih ratnika', da ljudi koji preko tastature siju nezadovoljstvo i mržnju tog dana izađu na ulice u Zagrebu i zahtijevaju promjene.

Hoće li se to dogoditi? Vraga hoće.