Zoran Milanović je konačno održao jedan državnički govor u Saboru u kojem je dosada – manje ili više – uglavnom izvaljivao svoje čuvene cinične doskočice. Doduše, učinio je to po sili zakona, koji od premijera traži da jednom godišnje Saboru podnese izvješće o sastancima Europskog vijeća, ali ipak i u skladu s najboljim političkim običajima, koji od vođe vladajuće koalicije traže da bude bar povremeno ozbiljan u procjeni najvažnijih hrvatskih međunarodnih zadaća, obveza, ispita i iskušenja. Čak i kada se samoobrambeno preskoče sve nepotrebne nevolje koje je u prvom europskom polugodištu Hrvatska nanijela sebi sama, od lexa Perković do europskog financijskog nadzora, čak i kada premijer očevidno želi zaraditi nekoliko domoljubnih poena propovijedima o apsolutnoj obrani preostalog državnog suvereniteta, Milanović je ovom prigodom morao priznati da je EU u ovom svijetu 'najuređenije mjesto', najuređenije, ali i najzahtjevnije, pa je konačno najavio i cijelu lepezu neizbježnih reformi – od Zakona o radu do aktivnih mjera za zapošljavanje mladih – koje bi Hrvatsku konačno trebale izvući iz europskog podruma. Malo junačenja, a premalo napretka, puna usta ravnopravnosti i samostalnosti, a još jednom na samom početku, kao da je ova vlada izabrana prije nekoliko mjeseci, a ne prije pune dvije godine.

Ipak, bio je to dobar i sustavan govor, a ne 'govor iz glave' kao onaj o Holokaustu, koji je početkom tjedna izazvao nekoliko vrlo oporih domaćih i međunarodnih odjeka. Od polemika u Saboru, do anonimnih sudionika u forumima elektronskih portala, hrvatski su javni prostor zauzeli neznalice, zlokobnici, opadači, tračeri, lažljivci i mutikaše, koji su i na onom najvišem nivou (vođenje države) i na onom najnižem (podmetanju gnusnih laži na internetskim portalima), javni govor i razgovor pretvorili u beskonačno nizanje lažnih optužbi, poplave otrova i žuči, izmišljenih podmetanja, beskonačnih laži i nezasluženih bičevanja. Od premijera, koji svoje javne istupe pretežito svodi na uvredljive i ishitrene doskočice, nedokazane usporedbe i preskočena pitanja, do šefova i šefića malih ili većih stranaka, koji nemaju što reći o sadašnjosti i budućnosti, ali su svakog trenutka spremni izvaditi neku okrvavljenu sjekiru iz prošlih ratova. Samo zlokobni politički um može optužiti sadašnji SDP za nekadašnje udbaške zločine (Jandroković), baš kao što niti svi članovi HDZ-a koji se motaju oko sjedišta stranke nisu bijesni psi koji grizu svakog slučajnog prolaznika (Stazić). Samo uvrede, a nikada odgovori, samo laži, a nikada vizije.

Non sequitur predrasude

I dok HDZ, koji samog sebe neprestano proglašava posvećenim ocem pubertetske države, a preskače većinsku odgovornost za mafijaški, klijentelistički, šovinistički i pljačkaški karakter ovog društva, premijer u pravilu uporno prešućuje nedvojbene gospodarske i političke istine, a brutalno ponižava svakog kritičkog sugovornika. Niti Zoran Milanović, a pogotovo Tomislav Karamarko ne vole istupe pred uzbibanom gomilom, pa se politika brusi iza zatvorenih vrata, a objašnjava u jednosmjernim političkim spotovima, koji već po svojoj prirodi ne trpe previše potpitanja. U onim kratkim intervjuima, Milanović samo iznimno odgovara na izravna pitanja, a Karamarko samo ponavlja ono što je već stoput rekao. Milanović ovisi o trenutnom osobnom nadahnuću, a Karamarko se mukotrpno trudi da bez stilskih posrtanja izgovori ono što su mu pripremili drugi.

U retorici se takva vrst zaključivanja zove pogreška non sequitur (u slobodnom prijevodu: ne slijedi nužno), kada se na osnovi jednog slučaja ili opće predrasude izriču neopoziva i zaokružena mišljenja o cjelokupnim narodima, zbivanjima ili pojedincima. Čak je i papa upozorio da ocjena 'on je komunist' ne znači nužno 'on je loš čovjek', baš kao što činjenica da su neki Srbi učinili užasna zlodjela u Hrvatskoj ne znači da su svi Srbi zločinci. Pa tako su i Finci imali građanski rat, ali ih nitko ne smatra Balkancima.

Mnoge hrvatske općeraširene zablude prvenstveno čine plod novih i novovjekih politika, zbog kojih se većini čini da je osobna dobrobit u pravilu nečasna rabota, a preuzimanje javnih obveza i odgovornosti samo maska za nered i samovolju, dok se svaka politika reformi u pravilu pretvara u još goru varijantu onoga što je već bilo, u čemu bogati i moćni postaju moćniji i bogatiji, a siromašni i nevažni, nevažniji i siromašniji. I zbog toga HDZ neprestano maše davnim zaslugama, a SDP izbjegava bilo kakve konkretne odgovore. Taj cinizam vladajućih rađa nepovjerenje, strah i gnušanje, a lažna samohvala oporbe odbojnost, podsmijeh i izrugivanje, u čemu (to nije samo hrvatski problem) prevladava potpuno pogrešno mišljenje da uživanje jednakih političkih prava istodobno znači da su svi ljudi jednako nadareni, jednako sposobni i jednako obrazovani. 'Uživanje slobode govora ne znači da je bilo čije mišljenje o bilo čemu podjednako vrijedno kao sva ostala', kaže američki sociolog Tom Nichols.

Za govor o javnim stvarima nužna je barem osnovna obaviještenost, za obavljanje javnih dužnosti važno je barem zamjetno stručno i profesionalno predznanje, dok je cijelim svijetom zavladala 'kriza ekspertize', od politike (čitajte Milanovića i njegovo mišljenje o 'vladi stručnjaka') koja i u Hrvatskoj smatra da bilo tko može obavljati bilo kakav posao, do javnih masovnih elektronskih prepucavanja u kojima neki vjeruju da mogu podjednako nadmoćno raspravljati o Sjevernoj Koreji, kukuruznom sjemenju, povijesti katolicizma i zakonu o cijenama struje. U Hrvatskoj se brodogradilištima i željeznicom bavi čovjek koji se istaknuo u brendiranju zagorskog turizma, o poljoprivredi odlučuje čovjek koji nije mogao voditi biljnu apoteku, a o bankama i kreditima konačne presude i osude donosi čovjek koji je vrlo kratko vrijeme radio u sportskom centru Bjelolasica, dok politiku spasa od prekomjernog deficita objedinjuje osoba koja se poglavito bavila pogaženim ženskim pravima.

Zoran Milanović nije jedini premijer koji je ministre odabrao po ključu zasluga za stranku, a ne prema znanju i iskustvu za vođenje ministarstava, baš kao što autor ovih redaka ostaje podjednako nemoćan u opovrgavanju zablude da je otac sjajne Karmele Vukov Colić (ona je kći mog najdražeg bratića), a da se ta neistina ne pojavi bar nekoliko puta u brojnim odjecima na većinu mojih kolumni. U ovoj zemlji vlada tortura neznalica, neobaviještenih, razočaranih i zavidnih ljudi, od Markovog trga do elektronskih portala, kao da je pravo na lajanje na Mjesec jedino novo i neporecivo demokratsko pravo koje se nakon komunizma doista može nekažnjeno uživati. Opće osporavanje stručnosti (od Markovog trga do onih koji o nogometu uvijek znaju više od trenutnog selektora) nije samo osporavanje znanja, već i načina na koji spoznajemo svijet, razvijamo znanost, a branimo racionalnost, otvorenost, humanost i dijalog, kao zagubljene temelje zapadne civilizacije. I zbog toga bi se i Zoran Milanović, kao i mnogi njegovi ministri, trebali konačno uozbiljiti u svim svojim javnim nastupima, a ne samo onda kada to od njih traži saborska zakonska procedura.