Važno je ne zvati se Muhammad. Barem u slučaju da vas zanima okus nedjeljne juhe potencijalne svekrve. Svašta mi je ispričao sin diplomata koji već deset godina uživa Hrvatsku s podijeljenim rezultatom, no posebno me se dojmila rečenica da ni nakon četiri godine hodanja s našom curom, njezini roditelji nisu htjeli ni vidjeti ni upoznati 'muslimana'. Još da je riječ o mudžahedinu koji se upravo vratio s afganistanskog fronta gdje je poskidao par novinarskih glava, bilo bi mi jasnije, no Muhammad Zeitsev Azman, nadimka Yeop, odrastao je po Rusiji, Švicarskoj i najvećim dijelom SAD-u, radio u farmaceutskoj tvtki u Sjevernoj Karolini već s 21 godinu, završio medicinu na zagrebačkom Sveučilištu i vjerni je pristaša svih domaćih katoličkih poroka – nikotina, hmelja, krmenadli. Nije pomoglo.

No, nije sve u ljubavi. Ima nešto i u domovnici. Naime što, netko se genijalno sjetio kako bi bilo zgodno da u Hrvatsku dolaze strani studenti, ostavljaju bijesnu lovu za školarinu, a da se istima ne omogući odrađivanje nužnog staža i polaganje državnog ispita. Yeop mi ocrtava taj okrugli pravokutnik: 'Nakon što sam završio ovdje medicinu, vratio sam se u Maleziju. Nisu mi priznali diplomu, jer nisu znali ni gdje se uopće nalazi taj faks. Točnije, nisu znali gdje je ta Hrvatska. Morao sam se vratiti u Zagreb, odraditi staž i dobiti licencu. Ali, za stažiranje potrebna je domovnica. Nije imalo nikakvog smisla. S prijateljem iz Francuske pokrenuo sam akciju koja je uključivala nekoliko veleposlanstava, kontaktiranje Ombudsmana i nebrojeno mnogo emailova ne bi li se promijenio zakon za strance te im bilo omogućeno stažiranje i polaganje državnog ispita. Za to nam je trebalo godinu i pol dana. Uspjeli smo i probili put za sve strance koji žele ovdje studirati i naći posao.'

Super, hrvatsko zakonodavstvo ima novu kapilaru, no Yeop se još vrti u vakuumu između paragrafa. Čovjek bi doktorski emigrirao i radio taj posao negdje drugdje, kad je već ovdje toliko nemoguće, ali vani redovito traže završen staž od dvije godine. Kod nas je godinu dana. Zapeo je momak u sustavu, ne može se opremiti kvalifikacijama za inozemstvo, a u Hrvatskoj su mu kao ne EU državljaninu šanse za posao desetkovane. Nesreća nikad ne dolazi sama, pa mu je onemogućena i specijalizacija jer, čik pogodi, za istu treba domovnica.

Zagreb je Yeopu bio miliji pred deset godina: 'Kada sam prvi put dolazio u Zagreb iz smjera Velike Gorice, bilo mi je čudno. Sve samo polja i par kućica. Kad odjednom – Novi Zagreb. Wow, komunizam je još uvijek živ! A onda stara gradska jezgra s kul staroeuropskom atmosferom. Tih godina, kad bih odlazio u barove i klubove, svi bi me pozdravljali, upoznavali se, razmjenjivali telefonske brojeve. Negdje oko 2008. stvar se promijenila. Ne znam je li smjena generacija, recesija ili su ljudi navikli da im okolo šetaju turisti pa nisu više zainteresirani, ali kao da su se zatvorili. Prestali su dijeliti. Prestali su razgovarati sa svojim susjedima. Znaš li ti imena svojih susjeda? Nedavno sam se obratio susjedu u zgradi u koju sam se doselio s riječima – hej, ja sam vaš novi susjed! Tip je izgledao kao da mu je stvarno neugodno. Hrvatski prijatelj koji je bio sa mnom priznao mi je da nikada ne bi napravio ništa slično.'

Tridesetčetverogodišnji Malezijac zatekao se u žutoj pjegi hrvatskog vidnog polja. Nije fatalni Francuz, nije mačoidni Talijan, nije latino lover, nije visoki i plavi sjevernjak. Ekipa, posebno cure, ne barata bilo napaljujućim, bilo, zapravo, ikakvim stereotipom koji bi ga smjestio na mapu: 'Azijat sam, nizak, a visina je ovdje važna. Mnogi pomisle da sam Kinez – nisam Kinez!!! Odrastao sam u SAD-u, govorim engleski, no ljudi ovdje zapravo mrze SAD.' Yeop, srećom, ne sjedi doma i lupa glavom u radijator, nego traži posao, izlazi van i upoznaje hrvatsku mladež koja pokazuje zapanjujući stupanj bezobličnosti. U komparaciji s američkom karijernom samosviješću, njihovi i naši studenti razlikuju se kao Avatar 3D i televizijski 'snijeg': 'Ovdje nitko ne polaže test sklonosti. U SAD-u ga svi polažu sa 12 godina i tih sedamdeset pitanja na koja moraš odgovoriti daju ti jasan signal o tome što te zanima i za što si talentiran, pa prema tome i učenici biraju predmete u srednjoj školi. U Zagrebu ljudi od 25 godina sa završenim faksom ne znaju što bi točno htjeli, gdje bi radili. Tamo sa 22 godine već stažiraju i rade u punom pogonu u svojoj profesiji.'

Hrvatska je karijerni promašaj, ne libi se Malezijac reći, ako ne nađe posao. Bez obzira na to što bi kao doktor zarađivao nekoliko puta manje nego preko bare, skroz mu dobro sjeda usporeni ritam Zagreba. Također, u Hrvatskoj je ljudima servirano puno toga što ne cijene. Obrazovanje, zdravstvena skrb... U SAD-u ekipa godinama konobari, vozi taksije ili što već da bi uštedjeli lovu za školarinu. OK, velim mu, ali u SAD-u ti isti svršeni studenti mogu ganjati ljupko plaćene poslove i diplome im garantiraju adekvatno pozicioniranje u prehrambenom lancu. Naša je logika nešto drukčija: besplatna diploma, besplatan posao.

Yeop se malo pogubio i u domaćim ljubavnim ritualima. Skužio je momak da je ogroman broj parova upoznalo svoje tvrđe i nježnije polovice preko frendova. U Sjevernoj Karolini navikao je na proaktivnost koja nedostaje Hrvaticama u njihovu kompulzivnom ganjanju fatalizma po mjeri Glorijinih ljubića: 'Rijetko tko se ovdje upoznaje slučajno. Evo neki dan u bircu, zapričam se s jednom curom i kažem joj u nekom trenutku da mi se sviđa, a ona mi veli kako to ne smijem reći. Ili pitaš za broj telefona, a ona ti objasni da možda, ako se sretnemo slučajno negdje drugdje. Pa onda kada nazoveš ili pošalješ poruku, druga strana čeka tri dana prije nego što odgovori, jer to se tako radi. Također, skužio sam da ti ljudi ovdje ne daju drugu priliku. Ne znam, prestao sam igrati takve igrice.'

Hrvatska u tri riječi?'Mlada, Divlji zapad, hedonistička'

Hrvatska je previše nacionalistička, a premalo patriotska, instuira me Yeop. Prosječni stanovnik Zagreba, a koji se nije makao iz tog grada, vrlo je ponosan na njega. Nema veze što nema pojma ni o ičemu izvan. To je za mene nacionalizam, kaže, pa navodi dalje primjere hrvatskih gradova s tradicijom lokalnog ponosa. 'Da svi u SAD-u počnu vikati ja sam Pakistanac, ja sam Španjolac, ja sam Nijemac... nastao bi kaos. Postao sam ponosan što sam Amerikanac.' Ono što Hrvatima nedostaje, iz malezijskog kuta, jest kolektivni patriotizam. Kreativna energija usmjerena na izgradnju cjelokupnog društva, koja je iznjedrila renesansu njegove rodne grude u osamdesetima.

Barikadama unatoč, Hrvatska je Yeopu jedna od boljih država u kojoj je obitavao. Posebno će pohavaliti ekspertizu hrvatskih doktora. Da je samo malo više materijalizma, veli. Recimo, da novi iPhone ne košta 2000 kuna uz najskuplji u ugovor na 3 godine, nego par desetaka dolara uz normalnu tarifu, kao što je to u domovini Applea. 'U SAD-u si je puno lakše priuštiti stvari. Hrvati žive četvrtinu američkih mogućnosti.'

I taman kada sam pomislio da jedini prepoznatljivi brend za koji smo kulturološki sposobni čini trojac obitelji, djece i sigurnosti, čovjek me za kraj iznenadio tezom da Hrvatska treba više obiteljskih vrijednosti: 'Koliko puta si samo čuo da se braća desetljećima kolju za nasljedstvo nakon što im je umrla baba i ostavila kuću u Dalmaciji? Ljudi samo površno drže do nekakvog obiteljskog kodeksa ponašanja. Ja se ne moram čuti sa svojima svaki dan ili odlaziti na ručkove, ali stvarno brinemo jedni za druge.'

Ne znam, trebalo bi organizirati nacionalnu akciju 'Pozovimo Yeopa na nelicemjerni obiteljski ručak' i razbiti malezijske predrasude. Naravno, pod pretpostavkom da taj tip ručka postoji.