Ne sjećam se kada smo posljednji put figurirali kao zemlja za ozbiljne životne zaokrete i realizaciju potencijala. Vjerojatno zato što nikad ni nismo. No energiju i ambiciju pojedinaca koji iz nekog razloga nalete na Hrvatsku, trebalo bi čuvati kao kap vode na dlanu u pustinji. Agata pripada 200 milijunskoj populaciji Brazila. Tanka rodoslovna nit koja je veže za mali balkanski narod, bila je dovoljna da stvori nostalgiju mitskom duhovnom domovinom. I sasvim drugačije, bila je dovoljna da nas doživi kao obećanu zemlju perspektive...
Da sad ponudiš desetorici Hrvata da odu živjeti u Sao Paolo, barem šestoro bi odmah kimnulo glavom. Tko ne bi u Brazil, rasplesanu zemlju surfera, plesa, glazbe, klubova i čitave palete karnalnih užitaka kojih se nitko ne srami? Jest da ti mogu na svakom koraku istrgnuti mobitel iz ruke, opljačkati te kroz prozor auta dok stojiš na semaforu ili te dočekati s pljucom na potiljku dok vadiš lovu iz bankomata, ali ta slatkogorka kombinacija usuda još uvijek ne objašnjava stav Agate Lach Daros da joj je Sao Paolo davao osjećaj zarobljenosti. Stav koji bi puno prije podijelio netko iz Zagreba: 'Shvatila sam kako trebam napraviti veliku životnu promjenu. Osjećala sam da zapinjem. Ta promjena bi se mogla dogoditi bilo gdje, ali odlučila sam se za Hrvatsku zbog obiteljskih korijena.' No ima i nešto zanimljivije – Brazilki nitko u matičnoj zemlji nije vjerovao da je iz Brazila. Jednostavno ne izgleda tako. Pitam je koja joj je to 'hrvatska veza'. Veli, djed. Iz Našica.
Jedan djed iz Našica. Sasvim dovoljno da cura odluči pročačkati po svom osjećaju identiteta i da shvati kako možda pripada u Hrvatsku. Iskreno, hrvatski pedigre u Brazilu trenutno nosi sa sobom pozamašnu količinu kul-faktora. Evo što veli Agata: 'Hrvatska je u Brazilu postala pravi trend. Ne znam zašto. Sjećam se kako sam prije par godina htjela za ljeto ići na Ibizu. Sada mi prijatelji pričaju da treba ići u Hrvatsku. Kao, to je najbolje novo mjesto u Europi preko ljeta. Puno njih planira doći iduće godine.'
Agata se nada da će kod nas moći ostati doživotno. Zatražila je državljanstvo, upisala studij hrvatskog jezika za strance i započela rad na ogromnom modnom projektu čije detalje ne želi još otkrivati. Dizajnerica po struci sipa samo komplimente na zagrebačke odjevne navike. Meni malo čudno, ali priznajem da sam možda obnevidio od navike. Evo što kaže: 'Ljudi se po Zagrebu oblače prilično egzotično. Vole probavati nove stvari. Pogotovo djevojke. Ne oblačite se tradicionalno kao Nijemci, koji izgledaju kao da nose odjeću svojih roditelja. Dečki furaju hlače od flisa... čini mi se kao da se stvara nova scena.'
Brazilku je fasciniralo kako se u noćnoj varijanti djevojke oblače 'kao da idu na svadbu'. Visoke pete, besprijekorne haljine, makeup.. Jedino ne razumije kako takve mogu ići negdje plesati. Nije joj trebalo dugo da shvati. Kod nas nitko ne pleše: 'Koja je čar izlaska ako ne plešeš? Ako želim partijati i plesati, obući ću nešto vrlo udobno.'
Rafali oduševljenja. Zgrade nam izgledaju vrlo očuvano, čišći smo od Münchena, nakrcani smo simpatičnim kafićima i restoranima po centru. Bojala se kako će joj sjesti naša hrana. Sad veli, ovisna je o bureku i ćevapima. Ljudi koje je dosad upoznala više manje se lome se ne bi li joj pomogli oko praktičnih i nepraktičnih problema, sumnji, pitanja. Agata jaše na nekom brazilskom valu entuzijazma i iščekivanja od zagrebačke sredine. Slutim da će joj ta energija otvoriti mnoga vrata koja se domaći ni ne sjete otvoriti. Primijetila je, jasno, kako mlađi Zagrepčani ostavljaju dojam sreće i dobrog života, no nakon što ih pitaš za trenutnu situaciju ili budućnost, razgovor dobiva mračnije tonove: 'Nisu toliko pozitivni oko svoje zemlje. Redovito se žale da bi situacija mogla biti bolja.'
U Hrvatskoj je Agata prvi put autostopirala s lokalnim frendicama. Kaže, to je u Brazilu apsolutno nezamislivo: 'Kod vas je potpuno normalno. Fali mi vožnja autom, tamo sam stalno bila za volanom jer je javni prijevoz loš i opasan. No čak i kad se voziš u svom automobilu, drži te strah. Sao Paolo je vrlo opasan grad. Evo, sad pričam s tobom i držim mobitel na stolu. Tamo držiš sve svoje stvari čvrsto uz sebe.'
Agata se ziher ekspresno udomaćila i zbog jezovite sličnosti dviju nacija. Opisuje mi Brazilce kao prijateljske, sretne i lijene. OK, zvuči blisko. Pa kaže da su pasivni oko života. Razumijem skroz. Onda, uspjehom se smatra kada se zaposliš u globalnoj kompaniji, zarađuješ lovu i napraviš obitelj. Hm... skoro, treba samo zamijeniti termin globalna kompanija s državna služba. Nadalje, Brazilci su pasivni oko vladine politike, korupcije i ne rade pretjerano da unaprijede svoja prava. Apsolutno kužim. Nije joj jasno kako toliko ljudi po svijetu misle da je Brazil odlično mjesto za život u budućnosti, dok je stanje na terenu zapravo iz dana u dan sve gore. Nećkam se da li da glasno povučem paralelu između hrvatskog, mahom turističkog, imidža i svakodnevice koja dijametralno odudara, ali nema više smisla. Toliko smo slični da se pitam nisu li Našice pradomovina svih Brazilaca.
Cura je na putu da u Hrvatskoj pokrene online modnu mrežu koja će se vrtjeti oko pojmova okoliša, trajnosti, kvalitete, međusobnog dijeljenja i pomaganja. Pokušat će povezati mlade kreativne dizajnere koji na tržištu teško dobivaju šansu. Više ne smijem saznati: 'Brza moda, poput Zare i H&M-a, ubijaju sve. To su kopije velikih brendova za mali novac i s očajnom kvalitetom. Više nikome ne pada na pamet nositi odjeću svojeg starijeg brata ili sestre, što je nekada bilo normalno. Sada je to nezaustavljiva mašina bacanja i kupovanja novog. Dizajneri se ne mogu nositi s takvim ubojitim konzumerizmom.'
Hrvatska je, veli, idealno okruženje za takav projekt. Ljudi su dovoljno prijateljski, prihvaćaju nove stvari, znatiželjni su i nisu konzervativni.
Super zvuči. Samo da dodam - Agata, imala si ludu sreću što se tiče socijalizacije. Ostani u tom balonu što je duže moguće i napravi nešto izuzetno. Vani se ionako nema što za vidjeti, a što reprizno ne gledamo otkad ti je djed napustio slavonske ravnice.
