Krajem 2010. godine recenzirali smo Shank, dvodimenzionalni beat'em up koji je bio dobrodošlo osvježenje na gaming sceni, unatoč nekim svojim problemima. Klei Entertainment, mali nezavisni studio zaslužan za tu igru kasnije je izdao i Shank 2 koji nije inspirirao mnoge da bi ove godine izdali svoju najbolju igru dosad – Mark of the Ninja. Ne samo da se radi o najboljoj igri spomenutog studija već i o jednoj od najboljih igara koju nam je dala 2012. godina.

U Mark of the Ninja Kiel Entertainment ukomponirao je sve dobre strane Shanka i riješio se loših. Krajnji rezultat je igra koja gotovo da nema mana. Njen najlošiji dio zasigurno je scenarij koji se vrti oko dva klana; jedan od njih je oružano nadmoćniji i napredniji, a protagonist čiju ulogu preuzimate pripada drugome priklonjenijemu tradiciji. Priča započinje tako da drugi klan napadne kamp u kojemu su nindže da bi protagonista iz sna sljedećega jutra prenula Ora, također nindža. Uz pomoć nje protagonist spašava Azaia koji mu otkriva tajnu tetovaže koju nosi. Naime, naš protagonist ispunjen je crvenim tetovažama za koje se boja dobiva od misterioznog pustinjskog cvijeta. Na taj način nosioc tetovaže dobiva super-moći, no u isto vrijeme postepeno skreće s uma. Kako bi dobio i drugu tetovažu, protagonist se zaklinje Azaiu da će, kada počne osjećati ludilo, počiniti samoubojstvo.

Iskreno, scenarij kao takav loše je ispričan i neće vas natjerati da se uz nekog lika posebno emocionalno vežete. No, tijekom igre shvatili smo da nam to nije ni pretjerano važno, jer osim scenarija, Mark of the Ninja vrhunsko je iskustvo.

Kao i Shank i Ninja je dvodimenzionalni side-scroller crtane grafike koja podsjeća na strip, baš kao i animacije likova i egzekucija. Odmah na prvi pogled vidljivo je da je u vizualni aspekt igre uloženo iznimno mnogo truda i bilo kakva negativna kritika tu ne dolazi u obzir. Jasno, svi leveli obojani su u tamu noći, kao što i priliči jednoj priči o nindži i uz vizualni stil pridonosi stvaranju atmosfere koja će vas zalijepiti uz ekran. Tu su i impresivne crtane cut-scene kroz koje je ispričana predvidljiva priča.

No, prijeđimo na ono najvažnije – gameplay. Mark of the Ninja čisto je stealth iskustvo u kojemu možete zaboraviti na krvoproliće iz Shanka. U vrijeme kada se stealth franšize razvodnjavaju poput primjerice najavljenog Splinter Cell: Blacklist-a, Mark of the Ninja ni u jednom vam trenutku ne dopušta da krenete na koljački pohod bez povratka. Dapače, svaki takav pokušaj vrlo će brzo biti kažnjen smrću vašeg protagonista. Naravno, moguće je ubiti apsolutno svakoga protivnika na svakom levelu, no sam stealth u igri pruža takav užitak da ćete sigurno barem jednu misiju pokušati obaviti bez da ikoga ubijete. A to je itekako moguće; cijelu igru, ako ste uporni, možete završiti praktički bez ijednog ubijenog neprijatelja.

To omogućavaju vaše sposobnosti poput penjanja po nekim vertikalnim plohama ali i uže (a la Batman: Arkham City) pomoću kojega dohvaćate inače neuhvative površine ili se spuštate naglavačke. Što se tiče naoružanja tu je mač te bodeži koji su korisni pri uništavanju izvora svjetlosti, no ne i protiv neprijatelja koje je najlakše ubiti s leđa s obzirom da su često naoružani vatrenim oružjem protiv kojega nemate baš nikakve šanse. Zbog toga je važno cijelo vrijeme koristiti ventilacije, kanalizacije, kretanje zrakom pomoću užeta, uništavanje izvora svjetlosti i skrivanje ubijenih u sjenu kako ostali neprijatelji ne bi digli uzbunu. Sve to pak omogućuje fantastični level dizajn pa tako svaki cilj koji si zadate možete riješiti na nekoliko različitih načina s različitim posljedicama.

U svemu vrlo važnu, pa čak i presudnu ulogu igra – zvuk. Oko sebe tako uvijek imate krug koji je indikator toga koliko glasni zvuk ispuštate nekom radnjom te tako možete procijeniti hoće li vas čuti neprijatelji. Isto tako, krugovima su opasani i neprijatelji što pak označava domet njihova sluha. Zvučni krug pojavljuje se čak i u situacijama kada planirate baciti ili bodež ili dimnu bombu iz čega opet možete procijeniti hoće li to stvaroti buku zbog koje bi mogli imati problem.

Kontrole su iznimno responzivne i s njima nismo imali gotovo nikakvih problema što je iznimno bitno u igri koja zahtijeva promišljanje, planiranje i brzu reakciju.

Za svaku pohvalu je i krivulja težine. Igra vam na početku daje određeni broj sposobnosti i naoružanja a to se s vremenom povećava, no proporcionalno se i povećava snaga neprijatelja te težina prepreka poput smrtonosnih lasera u pokretu. Na taj način vam igra cijelo vrijeme servira nove stvari i mogućnosti, ali i zadržava težinu i izazovnost kako bi vam ostala interesantna. To je nešto što je kronično nedostajalo Shanku koji je imao prilično neobičnu dinamiku koja nije sjedala baš najbolje.

Što na kraju zaključiti? Iako je niskobudžetni indie naslov na kojemu je radio mali team, to ni u jednom trenutku nije vidljivo. Mark of the Ninja vrhunska je stealth igra koja predstavlja sam vrh ponude u žanru i što reći osim da jedva čekamo nastavak uz nadu da će igra u budućnosti biti konvertirana i na PlayStation 3. Zasad je možete zaigrati samo na PC i Xbox 360 platformi, a i sami smo je zaigrali na Microsoftovoj konzoli.