MK: Kako je počela priča s Trotakt projektom
Matija: Bio je to prijelaz '78. na '79. Bila je to moja prva godina mog studiranja u Zagrebu i već sam bila Jurina djevojka.

MK: Što si studirala?
Matija: Vanjsku trgovinu. Jure je bio u Splitu, na višoj pomorskoj i već je komponirao. Našao je bend u Metkoviću, a ja kao Jurina djevojka, logično je bilo da postanem pjevačica.

MK: Gdje ste se prvi put pojavili kao bend?
Matija: Bio je to JURM (Jugoslavenski rock moment) kojeg je objavio Polet. Natječaj gdje se mogao prijaviti svatko s prostora Jugoslavije. Mi smo poslali kazetu sa 6-7 pjesama. To su bile demo snimke koje smo snimili tako što smo doslovno stavili kazetofon na sred prostorije i otprašili te pjesme. Od tog trenutka je počela hajka na nas. Pitali su tko smo mi, tko je ta pjevačica, tko je taj bend iz tamo neke provincije. Neki su pitali gdje se uopće nalazi Metković? A onda su me pronašli mene u studentskom domu Stjepan Radić. Otišli smo na prvi JURM i pobijedili.

MK: Što misliš zbog čega?
Matija: Pa mi smo se već tada izdvajali od drugih svojim nastupom. Ja sam recimo svim dečkima napravila hlače i košulje od farbanih plahta. Primjerice prvi koncert koji smo imali na Badnjak 1981. godine u Kulušiću nije bio samo koncert, bio je to multimedijalni projekt u okviru kojeg se sviralo, pjevalo, ja sam imala svoju modnu reviju, a naš je prijatelj Teo Vučković, danas akademski slikar i kipar iz Metkovića svojim stripovima izlijepio cijeli Kulušić.

MK: Gdje ste sve i s kime nastupali?
Matija: Poslije se dogodila ta nekakva ulična modno-glazbena scena, sviralo se po cijeloj Jugoslaviji, putovalo se Ferijalnim savezom. Aktualni bendovi u to vrijeme bili su U škripcu, Električni orgazam, Vedri tonovi, Katarina II i mnogi drugi.

MK: Frontwoman je bila prava rijetkost u to vrijeme. Kakve su bile reakcije?
Matija:Katarina II je imala Magi za klavijaturama, ali ne zvoni mi da je ijedan novovalni bend imao ženu za mikrofonom. Postojale su pjevačice tipa Bebi Dol, ali bend da je imao pjevačicu vrlo rijetko. Osim Trotakta bila je grupa Kaos s Vim Colom

MK: Kad god mi netko priča o novom valu, cijela se pretvorim u uho jer ako postoji neko razdoblje u kojem bih da sam mogla proživjeti svoje najbolje godine onda su to definitivno rane 80-e. Opiši nam malo kakvo je to vrijeme bilo?
Matija: Glazbenici nisu bili samo glazbenici, oni su bili u pravom smislu riječi umjetnici. Nitko se nije bavio samo glazbom. Urbani krugovi su se sastajali ispred Zvečke ili Kavkaza to i raspravljalo se o raznim temama. Svi smo bili hodajući eksponati. Sjećam se cura u to vrijeme, pa i sebe, ničega mi nije bilo previše na meni, a ničega mi nije bilo previše ni oko mene. Frajeri su bili drugačiji. Bili su to neki nonšalantni likovi. Nije bilo ničega što se zove trend. I ti su ljudi obilazili kružok koji se kretao od Zvečke i Kavkaza, preko Lapidarijuma do Đure, Studentskog kulturnog centra i Jabuke. Bili smo involvirani u sve na neki filozofsko-novinarski način, pratili smo što se događa u svijetu mada nismo imali internet.

MK: Kako je dolazilo do vas ono što se događalo izvan Jugoslavije? Pretpostavljam da je bilo jako malo onih koji su mogli otputovati primjerice u London?
Matija: Ja sam sanjala o Londonu. Upravo zbog toga i dokumetarac o Trotakt projektu počinje scenom gdje sam ja u Londonu. No, iako je bila oskudica, pretplatili smo se na Face, londonski časopis o modi, glazbi, ali i svemu što se događalo u toj subkulturi. To je bila naša hrana, koju i dan danas čuvamo. Tu smo učili kako se fotografirati, saznavali da su bendovi nicali iz provincija pa postajali popularni. To nam je bio podstreh. Tako smo dolazili do informacija.

MK: Što ste slušali u to vrijeme?
Matija: Ja sam odrasla na muškim bendovima jer mi je Jure najviše puštao muške vokale pošto je htio da mi glas poprimi duboku notu. Tako da sam puno slušala Bowieja, Roxy music, Pretenderse, Joy Division, a od žena Patti Smith, Crisie Hyde, Annie Lenox...

MK: Kako su na vas gledali u Zagrebu? Je li bilo elitizma, ipak ste bili bend koji je došao iz provincije?
Matija: Nije nam bilo lako, no taj nas je glazbeni krug oko Poleta dobro prihvatio, stalno smo bili po naslovnicama. Međutim, generalno nije postojala vjera da bi netko tko je došao iz neke daleke provincije kao što je Metković, mogao pokazati neku sigurnost na glazbenom planu. O tome najviše svjedoči nepravda da nikada nismo dobili LP iako smo imali dva ekstra uspješna singla Rolana i Zaplešimo, koja su zavladala na svim jugoslavenskim glazbenim listama.

MK: Kako ste došli do prvog LP-ja?
Matija: Prvi LP smo izdali sami jer nam je dosadilo da smo stalno na nekoj margini. Al nismo mi bili jedini. I Psihomodu je trebalo jako dugo da objave album. Naprosto glazbeni urednici tada nisu imali sluha za takvu vrstu glazbe. Time su smatram jako puno oštetili hrvatsku glazbenu scenu.

MK: Još uvijek mi nije jasno što se zapravo dogodilo?
Matija: Vrlo jednostavno. Dogodilo se to da su nas preskočili, bili smo korak ispred, a ustvari poželjno je biti u korak sa. Naše su pjesme bile bez refrena, preteče nekakvih nabrajalica, vrlo recitataivne, tekstovi polumračni. Znali su nas uspoređivati s Joy Divisionom. Nije bilo melodije i to diskografima nije bilo zanimljivo. Čak im ni ime Trotakt nije bilo jasno. Pitali su nas što nam to znači? Jure je radio kao DJ u studentskom domu i uvijek kad bi išli plesat, on bi pustio LP, onda bi izašao na plesni podij i rekao bi: Ajmo bacit jedan trotakt, što je značilo ajmo plesat. Onda nam je dosadilo objašnjavati pa smo promijenili ime u Gracia. Isključivo zbog toga da ne moramo više objašnjavati, ali i zbog toga što je prošlo deset godina, a ništa se značajno nije dogodilo. Mi smo konstantno bili velike nade. Onda je došao rat i bend se počeo raspadati.

MK: Čak vas ni jedan od rijetkih hrvatskih novovalnih filmova Sretno dijete nigdje ne spominje. Kako to?
Matija: Vrlo dobro pitanje. Sjećam se jedne anegdote iz Kulušića, davno je to bilo. Bile smo moja jedna prijateljica i novinarka, tadašnji urednik 101-ice i ja. Ona ga je upitala za nas, a on je, ne znajući tko sam ja, rekao podrugljivim tonom: Ah, to su oni iz Metkovića. Kako on nije poznavao moju facu, ja sam mu se obratila i rekla: To sam ti ja, ja sam pjevačica Trotakta, na što je on pocrvenio i bilo mu je strašno neugodno. Nas ne možeš zaobići, jer prava istinska nepatvorena alternativna novovalna scena, čiji smo mi bili dio, je između '81. i '83. O tome nisu pisali neki bezvezni likovi, o tome su pisali Darko Glavan, Dražen Vrdoljak, Davor Butković, Boro Kokan, Mladen Vukmir i dr. I to je bila prava glazbena kritika. Nisu nas samo hvalili, pisali su svašta; mala kriči, vrabac pjevačica, ali bože moj.

MK: Vratimo se na prvi LP...
Matija: Da, LP smo, kako rekoh objavili sami, odnosno diskografska kuća Magic music koju smo sami osnovali. Bio je to ujedno prvi i zadnji LP jer poslije su došli CD-ovi. Na njemu je bilo još nekih novih pop pjesama. Bile su to pjesme koje su imale svoj refren za razliku od Trotakta koji je bio mračan. No, tu se ponovo događa nesreća. Taman kad su nas počeli zvati da nastupamo primjerice u Sarajevu da možemo napuniti dvoranu, počele su barikade na izlazu iz Metkovića prema Sarajevu. Počeo se događati rat i tu je nastao prekid Gracije. Jure je otišao u vojsku i opet smo imali stanku koja je bila dosta duga.

MK: Onda je uslijedilo nešto što je danas poznato svima, ako se ne varam?
Matija: Kraj '93. vratili smo se u Zagreb bez kune u džepu i trebalo nam je nešto s čim ćemo početi gažirati. Jure je iščupao odnekud Linđo. Nismo znali što bi s njim, otišli smo u Crno-bijeli svijet, diskografsku kuću Jasenka Houre i pustili smo Linđa i oni su rekli s ovim idemo odmah van. Od Münchena do Frankfurt, preko Švicarska i Austrije, putovali smo kao mala karavana, a koncept je bio red glazbe, red mode, četri cure, Jure i ja. Ja sam znala Linđu pjevati po 5-6 puta na koncertu jer ga se ljudi nisu mogli zasititi. Htio to netko priznati ili ne to je najveći postratni megahit koji se dogodio. I moram priznati on nam je dao kruha. Tu se dogodio korak u etno.

MK: Što je danas s Gracijom?
Matija: Gracija još uvijek postoji, ali smo danas više jedan virtulni bend, neopterećen s bilo kakvim hitovima, radimo isključivo sebbi za dušu. Postojimo samo na internetu. Jure stalno radi, sklada, piše tekstove. Evo snimio je nedavno sebi prekrasan pop album pa sam ponukana time odmah i ja zaželjela nešto jer zadnje 4-5 godina sam dosta pauzirala zbog mode. Nedavno smo izbacili jednu božićnu pjesmu koja se dobro zavrtjela, a evo baš ovih dana izbacujemo još jedan singl.

Nikako ne propustite fantastičan dokumentarac RIP (Repriza izgubljene priče) koji je nedavno premijerno prikazan na HRT-u, a u kojem nepravdu nanesenu Trotakt projektu pokušavaju ispraviti vrsni glazbenici i svjedoci tog vremena. Nakon toga lajkajte Trotakt projekt facebook stranicu, te otiđite na facebook stranicu ModeKomode gdje vas nagrađujemo s box set-om Trotakt projekta