Danas je Predrag Matvejević trebao početi s izdržavanjem petomjesečne zatvorske kazne (što se zbog pomalo zagonetne zastare ipak neće dogoditi), a jučer je u Srbu obilježena 69. godišnjica ustanka. Da, i? Kakve to ima veze jedno s drugim, pitat ćete. Pa, nema, zbilja nikakve, osim u jednom vražjem detalju. Matvejević je trebao u zatvor zato što je sarajevskog književnika Milu Pešordu nazvao 'kvislinškim piscem' i 'poticateljem na zločin', što mu je uzeto toliko za zlo kao da je zgazio čovjeka na cesti ili opelješio neko državno poduzeće.

A u Srbu se uz službeni skup održao i protuskup ljute hrvatske desnice, s glavnom tezom da su ustanak 27. srpnja 1941. digli četnici i ratni zločinci, što je uzeto kao nešto toliko normalno da je policija uredno izdala sve dozvole koje su joj za to trebale. Sad ja pitam, zašto hrvatska država zabranjuje Matvejeviću da o Pešordi kaže što je kazao, a praktički to isto dopušta prosvjednicima u Srbu, koji usto kvislingom i zločincem smatraju ne jednog čovjeka, nego cijeli narod istočne Like i zapadne Bosne?!

Znači li to da je hrvatska pravna država kolodvorska pijančina kojoj se sve pomiješalo u glavi ili joj se naprosto vrti od tako silnog ideološkog konvertiranja i prebacivanja da više ni sama ne zna gdje je. Pitam to zato što je jučerašnji skup u Srbu prvi put održan pod pokroviteljstvom predsjednika Sabora Luke Bebića, najavljen je i njegov dolazak u to ustaničko mjesto. A on time valjda nije htio odati priznanje bradatim ličkim i bosanskim četnicima, nego je htio reći nešto drugo. Ali, što, to nikada nećemo saznati, jer je čovjek u posljednji trenutak otkazao dolazak zbog, reče, drugih obaveza (vrag su te obaveze).

I tu ti je sva muka hrvatske vlasti s ustankom u Srbu, pa i s Matvejevićem. Ta će vlast uredno obilježiti sve antifašističke praznike, čak će im dodati i nove – Srb je dosad prešućivan da bi više zabljesnuo 22. lipnja i Brezovica, da se pokaže da su cvijet antifašistiškog otpora činili Hrvati, a ne Srbi – ali odmah vidiš da tu nema autentičnog patosa i žara. Pogotovo nema nečega što bi se nazvalo djelatnim antifašizmom, koji bi se jasno odredio ne samo prema fašizmu prije sedam desetljeća, nego i prema njegovim natruhama posljednjih desetljeća i godina, osobito u hrvatskoj politici u BiH.

I jasno da to onda neodoljivo mami desne ljutotravaše u Srb, kao što je jasno zašto se na udaru pravosuđa našao Matvejević, koji je Pešordu napao ne zbog bilo čega, nego nakon što je ovaj nazvao Abdulaha Sidrana 'posrbicom gorim od Srbina'. Pri tome oni koji su stali u obranu Matvejevića ističu kao glavni moralni prostakluk to što je Pešorda ovo rekao baš dok je Sidran, za razliku od njega, čamio u Sarajevu pod opsadom srpskih topova. Ali više moralne bijede vidim u nečem drugom. Matvejević nije nazvao 'poticateljem na zločin' samo Pešordu, nego u istom tekstu i Dobricu Ćosića, Ivana Aralicu, Matiju Bećkovića... pa me živo zanima je li njegovom osudom na zatvor hrvatsko sudstvo dalo oprost i tim najvećim bardovima šovinizma i novofašizma među ex-yu književnicima.

Ne znam, samo pitam. I samo upozoravam suce hrvatskog Vrhovnog suda koji su proljetos potvrdili zatvorsku presudu Matvejeviću (Vesna Vrbetić, Dražen Tripalo, Žarko Dundović) da su nepotrebnim uplitanjem u polemiku između dvojice književnika, koji su zaštićeni malo višim imunitetom od parlamentarnih zastupnika samo – povukli vraga za rep. Jer, ako se i danas uzima u zaštitu intelektualnu kramariju tipa Ćosića i Aralice, i to baš vezano uz BiH, što onda da čovjek drugo zaključi nego da su srpske i hrvatske ideje komadanja te zemlje, masovnih ubojstava i trpanja u logore, luđačkih opsada gradova i što sve ne, i dalje žive? I da već sutra mogu opet napuniti prazne glave stotina tisuća ljudi s obje strane Dunava.

Te prazne glave, koje su se dosita izdokonile u ovih desetak godina kakvog-takvog mira, jedva čekaju takav poziv, što dovoljno potvrđuje i ovaj kontraskup u Srbu. Doduše, a to je sretna okolnost, jedva da možeš znati što ti ljudi ustvari hoće. Ako ustanak u Srbu, kako ljutito frkću, nije bio antifašistički nego četnički, ljubazno ih pitam znači li to da bi im bilo draže da je bio komunistički?! Pa, tek tu nastaje problem, jer su se njihovi ustaški uzori iz četrdesetih gledali s komunistima isključivo preko nišana, a s četnicima su se uglavnom gledali preko reš pečene janjetine, prasetine i rakijetine. I što sada ti sljednici ovih žderača i lokača popadalih ispod stola hoće?

Da prihvatimo samo njihovu inačicu događaja u Srbu?! Taman posla, to bi došlo u obzir samo ako bi se ponovno ostvario njihov vječni san o spaljivanju knjiga. Ovako, baš s osloncem na relevantne povijesne knjige treba im odgovoriti na sljedeći način. Ustanak u Srbu bio je spontani, samonikli pokret seljaka koji nije organizirao nitko, ni četnici ni komunisti, jer tada još nisu bili dovoljno jaki i organizirani za to (Fikreta Jelić-Butić). Da, ustanici su napravili i zločine u nekim hrvatskim selima (Boričevac), ali to je radila manjina, i to kao osvetnički i očajnički odgovor na masovne ustaške egzekucije i progrome Srba, koji su u tom kraju i šire po Hrvatskoj trajali već više od tri mjeseca (Ivo Goldstein).

Napokon, ti hrvatski zločini i srpski protuzločini sigurno bi se i dalje nastavili, možda i kroz cijeli rat, da u međuvremenu nisu ojačali partizani, koji su kao neka vrsta tadašnjeg UNPROFOR-a spriječili daljnje hrvatsko-srpske odmazde, plus usmjerili Hrvate i Srbe u zajedničku borbu protiv Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika (Slavko Goldstein). Kraj priče.

I početak tko zna čega još. Ne treba valjda objašnjavati s čime se kocka zemlja s ovako jakom kvislinškom prošlošću kao Hrvatska, kada se u njoj toleriraju profašistički skupovi kao u Srbu, a istodobno se šalje u zatvor antifašiste kao Matvejevića.