Izbor osobe koja će sljedeće četiri godine stanovati u Bijeloj kući, iako SAD više nije neprikosnovena svjetska sila, i dalje je glavni globalni događaj. Jer, to su izbori koji su postavljali standarde svim ostalima, na primjer uključivanjem svih vrsta medija kao važnih alata u pobjedi: 60-ih godina to je bilo pretvaranje izbora u televizijski fenomen prvom predizobornom debatom do prošlih izbora kad se pokazala važnost društvenih mreža koje će se kasnije etablirati kao mehanizam za organiziranje političkih pobuna. Zahvaljujući svemu tome američki predsjednički kandidati postaju globalne zvijezde, a izbori emblematsko mjesto u političkoj povijesti. I svaki od njih po nečem ostaju zapamćeni, od dolaska prvog glumca iz vesterna (Ronald Reagan), preko prve žene kandidatkinje za potpredsjednika (Geraldine Ferrraro 1984), do pada Boba Dolea s pozornice ili višekratnog prebrojavanja glasova u srazu Ala Gorea i Georgea W. Busha. No sve do ovogodišnjih izbora glavne su zvijezde bili kandidati, svi odreda muškarci (samo je prije četiri godine svjetlo reflektora Johnu McCainu otela njegova potpredsjednička kandidatkinja Sarah Palin). Odabranice njihovog srca uvijek su bile tu, ali samo kao potpora i kod njih se prije svega promatralo kako odgovaraju obrascu prve dame, dakle žene koja će preuzeti ulogu domaćice Bijele kuće i u kojoj mjeri odgovaraju slici supruge i majke, dakle stupa idealne, zamišljene američke obitelji. Bilo je i tu izuzetaka, Eleanore Roosevelt se kao prva dama aktivno uključila u politiku i postala ambasadorica u UN-u, a Hillary Clinton je kao prva još u kandidaturi dala do znanja da će nakon pobjede djelovati politički aktivno, a ne samo biti mrs. Bill Clinton.

No ovogodišnja je kampanja i tu napravila povijesni preokret. Naime, republikanski su stratezi krajem prošle godine tijekom kampanje za stranačku kandidaturu zaključili kako njihovom kandidatu Mittu Romneyu nedostaje ljudske topline, da je previše hladan i zatvoren. Budući da njega nisu mogli više promijeniti, na pamet im je pala sjajna ideja - uvedimo u kampanju njegovu suprugu Ann koja bi, kao obrazac majke petorice dječaka i odane supruge, mogla kampanji dati novi ton. I uspjeli su, Ann se počela pojavljivati na sceni prvo uz Mitta, a zatim su čak počeli voditi kampanju odvojeno kako bi u što manje vremena obišli što više birača te aktivno sudjelovala u izboru potpredsjedničkog kandidata.

Demokratski je tabor odmah zamijetio taj manevar i odluka je bila jasna - Michelle Obama će morati također aktivno stupiti u kampanju. I tako su dvije žene iz temelja promijenile svoju ulogu i postale 'političke supruge'. Ann i Michelle su počele davati intervjue koji se više nisu svodili samo na pitanja obitelji ili hobija svojih muževa, već su uključivali i sve ozbiljnija politička pitanja. Ann je tako snažno branila odluku svog supruga da ne iznese podatke o svojim poreznim rješenjima, dok je Michelle ukazivala na sve pozitivno što je Barack učinio u protekle tri i pol godine.

Vrhunac tog procesa doživjele su na nedavno održanim konvencijama na kojima su njihovi govori gotovo zasjenili nastupe njihovih muških životnih suputnika. Mediji se više nisu bavili samo time kako je koja od njih odjevena (iako je gotovo unisono zaključeno da je Michelle tu i dalje u prednosti), već su se fokusirali na to što je koja od njih rekla i kako je rekla. A one su na konvenciji jasno pokazale da u potpunosti podržavaju političke platforme svojih muževa. Michelle je govorila o njih dvoje kao o ljudima koji su proživjeli američki san, apostrofirajući svoj uspon iz siromašnog čikaškog kvarta do pravnog fakulteta i probleme koje su ona i Barack imali nakon diplome (siromašni i u dugu), stalno naglašavajući vrijednosti zajednice i ljudi od kojih su puno naučili i koji su im bili inspiracija. Njezin je govor jasno oslikavao Baracka kao čovjeka iz naroda koji ne pliva u novcu i koji zna i razumije probleme običnog čovjeka nastojeći ga/ih portretirati kao izravnu suprotnost bogatom Mittu Romneyu, kandidatu iza kojeg stoji krupni kapital i desno konzervativna opcija koja priznaje samo financijski uspjeh.

Ann Romney je svojim govorom nastojala tu sliku ublažiti apostrofirajući sposobnosti svog supruga koji će, takav kakav jest, otvoriti prostor svakoj Amerikanki i Amerikancu u kojem će imati priliku iskoristiti svoje sposobnosti (uspjeh je dakle individualan) puno radeći i puno zarađujući.

Dakle, dvije žene s različitim životnim pričama, dvije drukčije političke vizije i vizije američkog društva koje su rezultat njihovih opredjeljenja. Ali istodobno i dvije žene čvrstih stavova koje, poput Hillary, nisu samo pratiteljice koje pričaju o ljubavi kojom ih muževi obasipaju, već, moglo bi se reći, političarke s jasnim i čvrstim stavovima. Žene koje izravno utječu na političke odluke svojih supruga. To je pak stvarni kopernikanski obrat - Jacqueline Kennedy je ipak bila samo modna i stilska ikona.

Američki su mediji pobjednicom ovog duela nedvojbeno proglasili Michelle iza koje je i puno više političkog i javnog iskustva (Ann je kao žena guvernera Romneya bila vrlo rezervirana u javnim nastupima), ali, kako bi rekao Clint Eastwood, odgovarajući na kritike svog nastupa na republikanskoj konvenciji i napada na Obamu - to su sve ljevičari. I koliko će god interesantno biti pratiti nastavak političke borbe Baracka i Mitta, daljnji sraz Michelle i Ann bit će gotovo jednako zanimljiv. Jer, pravila su promijenjena, one su sada nositelji političkih poruka, a ne treba čuditi ako se već na sljedećim izborima pojavi i televizijska debata dviju supruga (kad je već uvedena za potpredsjednike). Zaključujući prema konvencijama, javna diskusija Michelle i Ann bila bi prava poslastica.