'Ljudi govore, a istorija se piše', stoji grafit na zidu zgrade u središtu Bihaća, smještenoj uz samu šetnicu na rijeci Uni. Izgradnja zgrade stigla je do niske roh-bau faze, a onda je došao rat i nikad nije završena. Ljudi govore, a i ostalo je zapisano, da je tu trebao biti starački dom.

Zamišljeno je da oni u trećoj životnoj dobi, prije nego li će završiti na mezarju, odmaraju oči uz tirkiznu Unu. Skoro trideset godina kasnije, na tom dijelu mirna Una i dalje je tirkiznozelena, armirano-betonsko strašilo strši i dalje, a ljudi govore da tamo neće ni biti starački dom jer se neće nikada završiti, no u istoriji će ostati zapisano da su 2018. godine, a možda i koju godinu poslije, u njemu živjeli migranti.

Život s mirisom mokraće i fekalija

Umjesto da na Uni stanari doma umirovljenika odmaraju oči, kako su to zamislili prijeratni urbanisti, njeni današnji stanovnici u njoj peru zube jer u objektu nema vode. Nema ni struje. Zapravo nema ničega osim s otpada pokupljenih madraca i jedne peći na drva koja služi kao kuhalo. No i takva ogromna ruina bez prozora i vrata koja zaudara po mokraći i fekalijama i u kojoj u svakom kutu ima nabacanog raznog smeća dom je već skoro dva mjeseca devedesetorici muškaraca, mahom Pakistanaca, ali i Iranaca, Afganistanaca i ponekog Sirijca u dobi od 20 do 35 godina.

U zgradu ne možete tek tako ući. Nije da vam je za to potrebna dozvola, već je cijela obrasla u šikaru pa ulaz nije lako ni pronaći. Vodič nam je Maja iz bihaćkog Crvenog križa, gospođa s preko trideset godina staža u humanitarnoj organizaciji, koja se jedina od početka brine o ljudima željnih zapadne Europe.

'Prije nego su došli imigranti tu su se skupljali naši problematični. Narkomani i takvi. Molili smo imigrante da izađu iz te zgrade, ali ne žele', pojašnjava nam Maja.

Mašući prema jednom od balkona uspostavljamo kontakt i do nas dolazi Quamar Shahzad (30), Pakistanac koji na tečnom engleskom s britanskim akcentom objašnjava zašto ne žele napustiti zgradu i prijeći u đački dom u parku Borići udaljen koji kilometar dalje, u kojem je Crveni križ uspostavio koliko-toliko normalne uvjete za život.

'Ne želimo u taj dom jer su tamo obitelji, ima djece. Bilo je krađa telefona i tučnjava. Dobro nam je ovdje jer nas nitko ne dira', navodi Quamar.

Na našu opasku da su uvjeti za život u zgradi u kojoj borave nikakvi i da prijeti opasnost od bolesti i zaraze, ističe kako je svjestan te činjenice, ali da im je i tu bolje nego tamo gdje imaju problema.

'Operemo se u rijeci, ljudi iz zgrade preko puta nam donesu hranu. Ljudi iz Bihaća su nas dobro primili i brinu se o nama. Imamo samo riječi hvale za njih', kaže nam.

Maja za to vrijeme potvrdno klima glavom i dodaje kako Bišćani sami znaju kako je to biti izbjeglica i da su zbog toga sigurno dodatno senzibilizirani. Moli ih da prijeđu na Boriće, napominje da gore mogu dobiti kuhani obrok i da odnedavno policija 24 sata čuva objekt i vodi brigu o tome da nema incidenata.

'Rat nas je puno toga naučio. Ima obitelji koje su neke od njih odlučile primiti na stan i hranu. Ne bi oni ovdje bili da im je kod kuće bilo dobro', iz iskustva pojašnjava.

Bankar s dva ruksaka

Quamaru je cilj Italija, a na putu je godinu i devet mjeseci i to uglavnom, kaže, pješice. Putuje s nekolicinom prijatelja, cijeli život strpao je u dva ruksaka.

'Bio sam bankar u City banku u Pakistanu. Imao sam život, ali kad vam je on stalno ugrožen, to nije neki život. Ni ja ni moji prijatelji nismo prosjaci. Nismo ni teroristi ni ubojice. Želim u Italiju, u kojoj bih započeo nekakav svoj posao. Najvjerojatnije uvoz-izvoz', iznosi planove za budućnost.

On, kao i mnogi drugi, već je nekoliko puta pokušao prijeći granicu i dokopati se Slovenije. Izuzev jednom, policija ih je svaki put uhvatila i deportirala nazad.

'Ušao sam u Sloveniju ilegalno. Zatražio sam azil, prošao sam provjere i rekli su mi da ću ga dobiti. Međutim koji dan kasnije samo su me bez ikakva obrazloženja prebacili u Hrvatsku, a oni nazad u BiH. Ali nema veze, ja neću odustati. Nemam što izgubiti, makar po nama i pucaju. Sigurno ste čuli za kombi na koji je vaša policija pucala', dodaje, pokazujući da je informiran i o stanju na terenu.

Dok razgovaramo, provodi nas kroz 'sobe' staračkog doma. Umjesto vrata stoje plahte, gomila prljavih stvari nabacanih na hrpu čeka pranje iako bi raskuživanje bilo djelotvornije... Pokazuje nam neograđeno okno lifta kroz koje je jedan od njih u mraku, malo pripit, prije koji tjedan propao.

Iskustva s hrvatskom policijom

Priključuje nam se veća skupina mladića. Nerado se slikaju, ali rado dijele iskustva s hrvatskom policijom. Jedan od njih tvrdi da mu je policija uzela 400, a vratila samo 50 eura kada je uhvaćen nedaleko od Slunja.

'Bacili su nam mobitele na pod i zgazili ih. Zašto? Nismo ništa učinili osim što smo ilegalno pokušali prijeći granicu. Mogli su nas mirno vratiti nazad, zar ne?', pitaju nas.

Osim policije, tvrde, na njihovoj muci pokušavaju zaraditi svi. Tako su, kažu, njih šestorica kada su se dokopali hrvatske granice jednom taksistu platili svaki po 2500 eura da ih prebaci do slovenske granice.

Premda je imigrantski val iznenadio BiH, baš kao svojedobno Hrvatsku i Srbiju, i premda ljudi nisu igle da ih se ne može vidjeti, koliko ih je u toj zemlji - nitko točno ne zna. Službene brojke govore da je od početka godine u BiH ušlo 5644 migranta.

Agrokomercova skladišta u Velikoj Kladuši ili šatori u Bihaću

Selam Midžić, tajnik Crvenog križa grada Bihaća, kaže da oni samo temeljem obroka koje podijele znaju koliko ima ljudi.

'U četvrtak smo podijelili oko 650 obroka, ali da ljudi ima više, to je nedvojbeno. Ima ih koji su u privatnom smještaju, ima onih koji nisu došli, nego su kupili nešto u trgovini. Procjena je da ih je u Bihaću trenutno oko 1900, ali ta brojka varira jer dio ih ode pa se vrate. Ono što je vidljivo je da ih je svakim danom sve više. Zasad ovo još možemo izdržati iako je bilo priče da ćemo odustati. Međutim, ako priljev ljudi bude sve veći, nećemo moći. Ovo nije samo problem Bihaća, Unsko-sanskog kantona (USK) i njene vlade. Ovo je problem BiH, njena oba entiteta, a onda i međunarodne zajednice', naglasio je Midžić.

Kako u BiH mnogo toga funkcionira po principu 'kako ćemo - lako ćemo', tako je skoro dva mjeseca čelnicima BiH trebalo da se sastanu i počnu rješavati problem. Migranti u Hrvatsku ne mogu, a u Bihaću ne postoji adekvatan objekt jer to nije ni đački dom koji smo također posjetili. Ideja je ili da se izvan grada postavi šatorsko naselje, kakvo je svojedobno bilo u Slavonskom Brodu, ili da se ono napravi u Agrokomercovim halama u Velikoj Kladuši.

'Što će biti, ne znam. Nije na nama da riješimo taj problem, ali on se mora riješiti jer migranti neće iz BiH i mi postajemo hotspot. Sad je toplo i dolazi ljeto pa ljudi mogu biti i vani, ali što kad dođe jesen i zima? Do tada treba sve pripremiti', smatra Midžić.

Da su i u EU uvidjeli da moraju uskočiti, potvrđuje podatak da je prije nekoliko dana odobreno 1,6 milijuna eura pomoći za migrante u BiH.

Učenički dom iz horor filmova

Migranata ima na svakom koraku. Dovoljno se prošetati gradom, kroz parkove ili šetnicom uz Unu. Sjede, tipkaju na mobitele i slušaju glazbu. U Borićima, omiljenom bišćanskom izletištu, nalazi se đački dom. Iako mu je građevinsko stanje identično onom staračkog doma, u njemu je Crveni križ uz pomoć Međunarodne organizacije za migrante (IOM) u dvorištu postavio dva kontejnera s tuševima, petnaestak mobilnih WC-a, u zgradu je doveden priključak za struju i u njoj je organizirana podjela hrane.

Smješten u šumi, na proplanku, podsjetit će vas na kulisu iz nekog horor filma. No, za razliku od staračkog doma, bio je u funkciji. Za rata je zapaljen i devastiran pa je propuh i u njemu normalna stvar, a trenutačno ima 500-tinjak ljudi.

Od sedmomjesečne bebe, koja je rođena u Srbiji, na putu iz Afganistana, do nekoliko šezdesetogodišnjaka. Premda je u domu desetak obitelji s djecom, i ondje su najbrojniji muškarci u dobi od 20 do 40 godina. Dio ima šatore pa su ih razapeli kako bi imali kakvu-takvu privatnost. Prostor odnedavno osigurava nekoliko policajaca jer je bilo incidenata među migrantima. Djelatnici Crvenog križa pomažu koliko mogu, ali vidljivo je da ih je malo i da su već na rubu.

Žuljevi i svrab

Osim žuljeva od pješačenja, među migrantima je uočena pojava svraba. Stoga je organizirana podjela letaka sa svim potrebnima informacijama, a na kontejnerima s tuševima stoji upozorenje što moraju napraviti prije njihova korištenja.

Abdul Mabeen (21) s trinaestogodišnjom suprugom Hennom i njenom majkom Hajebom pobjegao je iz Afganistana i kaže da se tamo ne vraća ni u ludilu.

'Otac mi je poginuo u eksploziji automobila bombe. Njenog oca su ubili jer kćer nije želio udati za nekog koga ona nije htjela. Pobjegli smo. Skoro smo dvije godine na putu, a u Bihaću smo tjedan dana. Prešli smo granicu jednom i došli do Slovenije. Tražili smo azil tamo, ali nam ga nisu dali i vratili su nas nazad. Usput su nam htjeli naplatiti 220 eura kazne za ilegalan prelazak granice, ali mi taj novac nemamo. Cilj nam je Francuska i od toga nećemo odustati', kazuje nam Abdul, držeći čvrsto za ruku Hennu dok razgovaramo.

U Srbiji su, navodi, bili sedam mjeseci. Pomagao je tamo kao prevoditelj jer govori četiri jezika s Bliskog istoka. Obećavali su mu, kaže, azil, ali onda su mu samo jednog dana rekli da im njegove usluge više ne trebaju.

Pitamo ga bi li ostao u BiH. Odgovara potvrdno jer, ističe, riječ je o muslimanskoj zemlji, ali ne daju azil i, kako je čuo, svi iz nje odlaze jer nema posla.

I Pakistanac Ayan Jusuf (17), poput njih, želi u Francusku. Tamo ima brata i putuje u skupini s osam prijatelja. Uspjeli su nekoliko puta prijeći na hrvatski teritorij, ali su svaki put uhvaćeni.

'Uzeli su nam telefone i razbili ih. Nisu to trebali učiniti. Kad smo se vratili, policija iz BiH nam je rekla da se ne brinemo i da ćemo sigurno više sreće imati drugi put', smijući se objašnjava.

Ostavljamo ih da na miru ručaju. Stvorio se red od stotinjak metara u prostoriji čiji je strop crn od gareži. Poseban red je za muškarce, a poseban za djecu i žene. No njih to ne brine. Važnije je da se pojede nešto kuhano.

A život za to vrijeme u Bihaću teče poput Une. Mirno i bez stresa. Kafići u centru grada su puni iako domaći govore da nije kao nekad jer je mladost pobjegla u Njemačku i Austriju. U jednom od njih, Goldu, preko puta gradske uprave, dok čekamo gradonačelnika Šuhreta Fazlića, razgovaramo s nekolicinom umirovljenika koji uživaju u podnevnoj kavi. Mišljenja su da novonastali problem BiH ne može riješiti.

'Prekomplicirana smo država s prekompliciranim zakonima i teškim liderima. Ovo, jarane, samo Amerika i Evropa mogu srediti. A što se tiče migranata, nema s njima problema. Nisam čuo da su dirali nekoga od domaćih i da je bilo nekih incidenata', govori nam jedan od njih.

'Ma bilo je', dobacuje starija gospođa sa stola do njih. 'Provalili su u neke kuće iako imaju love', dodaje šireći palac i kažiprst kako bi dočarala svežanj novca.

'Ma šta pričaš', uključio se drugi, 'ljudi su ušli samo da napune mobitele. Ništa ukrali nisu'.

Gradonačelnik Fazlić, napominje, nije čuo za neke incidente vrijedne spomena, a najveća mu je briga da se ljude smjesti u adekvatnije objekte.

'Kao grad ovu situaciju ne možemo sami riješiti. Srećom, pomaže nam IOM i zasad to funkcionira, ali broj ljudi svaki danom je sve veći. Morali smo ih maknuti da ne spavaju po parkovima i stavili smo ih privremeno u đački dom, ali to je daleko od onoga gdje bi trebali biti. Kao grad ponudili smo livadu izvan grada kao moguće rješenje za šatorsko naselje, ali po svemu sudeći, ono bi moglo biti u Agrokomercovim halama u Velikoj Kladuši. U narednih desetak dana to bi sve trebalo riješiti', kazao je Fazlić.

Strah od gubitka bogatih Arapa

Kako dolazi ljeto, a s njim i turistička sezona, u Bihaću strahuju da bi im veliki broj migranata mogao rastjerati bogate Arape koji su Nacionalni park Una i Štrbački buk otkrili unazad nekoliko godina. Samo lani ih je prema neslužbenim podacima bilo oko sto tisuća.

'Turizam nam se dogodio, kao i migranti. Ni za jedno ni za drugo nismo bili spremni iako smo mogli pretpostaviti da će doći do toga. Ali to ti je život. Jedni koji dođu imaju sve, drugi nemaju ništa, a mi - dok imamo za kafu, dobro je', zaključio je jedan od sugovornika iz Golda.

Napuštamo Bihać, a uz samu granicu s hrvatske strane na mostu kod Korane nekoliko kombija s policijom u lovu je na one koji je ilegalno pokušavaju prijeći. A takvih je svakim danom sve više.