'Moji roditelji nisu se slagali, rastali su se i moja sestra i ja živjeli smo s bakom. No, kako je baka ostarjela i nije se više mogla brinuti o nama, završio sam u udomiteljskoj obitelji. Od tada počinje nešto najbolje što mi se moglo dogoditi u životu - da završim u obitelji koja me je othranila i postavila na noge', započinje svoju priču 24-godišnji B. F., mladić koji još uvijek odrasta u udomiteljskoj obitelji.

U udomiteljsku obitelj došao je s pet godina zajedno sa svojom sestrom. Kaže kako je bilo potrebno neko vrijeme da ih okolina prihvati.

'Od prvog smo dana sestra i ja znali da to nisu naši pravi roditelji. U školu nisam volio ići, zapravo kao ni sva ostala djeca. Kada se saznalo da sam udomljen, okolina je u početku na to gledala malo čudno, no nakon nekog vremena reakcije su bile sve bolje i bolje. Da me sada pitate kako sam se ja osjećao tada, ne bih vam mogao opisati jer se doista ne sjećam tih trenutaka. Znam samo da sam bio povučen', govori mladić.

Normalan život

B. F. kaže kako mu je drago što je odrastao upravo u ovoj udomiteljskoj obitelji jer su postojala pravila kojih se morao držati.

'Nije bilo krize, uvijek se znalo kada se ima i kada se može nešto dobiti. Naučili smo što je život i što on sa sobom nosi, ali što smo htjeli, imali smo. Normalno smo živjeli, morali smo učiti i izvršavati svoje obveze', kaže ovaj mladić.

Kao i u svakoj obitelji, i u ovoj je znalo doći do svađa, ali one su se brzo rješavale.

'Znali smo se posvađati, ali mi ni u jednom takvom trenutku nije kroz glavu prošla misao 'bolje da sam završio u domu', jer smo uvijek uspješno riješili sve probleme. S druge strane, nisam nikada živio u domu, pa nisam imao potrebu život u udomiteljskoj obitelji uspoređivati sa životom u domu', prisjeća se B. F.

Kako je znao tko su mu pravi roditelji i zbog čega je završio u udomiteljskoj obitelji, nije se pitao zašto se baš njemu to moralo dogoditi.

'Mi smo znali tko su naši pravi roditelji, tako da ne znam kako je to kad ih ne znaš. Nije bilo propitivanja, sve smo znali i nije bilo potrebe za odlazak psihologu. Udomitelji su nas odgajali i kako su nas odgojili, takvi smo danas', objašnjava B. F.

U školi dobro prihvaćen

Iako mu je kao djetetu iz udomiteljske obitelji život bio teži nego ostaloj djeci s kojom je dijelio školske klupe, kaže kako tijekom tog razdoblja nije bilo negativnih iskustava.

'Učitelji su me dobro prihvatili, neka djeca su znala da sam udomljen i bilo je puno pitanja kako je to živjeti u udomiteljskoj obitelji, no mnogi nisu ni znali da sam udomljen', prisjeća se danas 24-godišnji mladić.

Nešto najbolje što mu se dogodilo

Ovaj 24-godišnjak smatra kako je, iako nije odrastao uz svoje biološke roditelje, imao sve što mu je bilo potrebno. Možda i više, kaže, nego ostala djeca s kojom se družio.

'Moji udomitelji nešto su najbolje što mi se dogodilo. Da nisam završio u ovoj obitelji, ne znam gdje bih danas bio. I danas se pitam kako bi bilo da sam sa sestrom ostao živjeti kod bake. Kroz glavu mi toliko puta prođu pitanja: bih li imao auto, vozačku dozvolu, posao, društvo i sve ostalo. Vjerojatno to nikad neću otkriti, ali nadam se da ću jednog dana tako i ja moći pomoći nekome u nevolji', priča B. F.

Kaže kako roditelji trebaju naći zlatnu sredinu u odgoju svoje djece, ne treba im previše popuštati, ali ni sve braniti.

'Treba pružiti djeci sve što možete kao roditelj, ali u granicama normale jer ako ih razmazite - nije dobro, a ako ste prestrogi - opet nije dobro. Treba naći pravu granicu ljubavi. Svaki roditelj zna o svom djetetu najbolje, a udomitelj s vremenom nauči i prigrli svoje dijete', zaključuje ovaj mladić.

Kako udomiti dijete?

Postoji poseban zakon kojim se regulira udomiteljstvo, a kojim se osigurava smještaj djeci i odraslim osobama.
'Odluku o pružanju usluge smještaja u udomiteljskoj obitelji donosi centar za socijalnu skrb prema adresi prebivališta korisnika, a na temelju procijenjenih korisnikovih potreba. Udomiteljski smještaj ne može se pružati na temelju privatnih ugovora, nego isključivo na temelju rješenja centra za socijalnu skrb', objašnjava Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruga socijalnih radnika.

U Hrvatskoj je više udomitelja nego djece

'Prema mojim saznanjima, u Hrvatskoj trenutno ima više potencijalnih udomitelja nego djece koju treba udomiti. U odnosu na ranije, nešto je povećan broj udomitelja i to u urbanim područjima što je posljedica kampanja koje su provedene proteklih godina', smatra ravnateljica.

Da bi netko mogao postati udomitelj, mora od centra za socijalnu skrb zatražiti dozvolu za obavljanje udomiteljstva.

'Udomitelji prije nego što prihvate dijete na smještaj prolaze specijaliziranu edukaciju koja ih priprema za udomiteljstvo. Uloga stručnjaka je pripremiti i dijete i udomitelja na zajednički život. Osim općih uputa i savjeta, udomiteljima se prilikom prijama daju konkretne informacije o djetetu i njegovim specifičnostima s naglaskom na to da djetetu posvete dovoljno pažnje, da budu strpljivi, da imaju razumijevanja i pripreme se na moguće reakcije djeteta, s preporukom da zovu i traže pomoć, savjet ili podršku uvijek kada osjete takvu potrebu. Djetetu se, također, ovisno o njegovoj dobi i sposobnostima pomaže u prilagodbi na novu obitelj', kaže Karačić.

Ističe kako centri za socijalnu skrb imaju obvezu smještavati djecu u udomiteljske obitelji, odnosno voditi računa da boravak djeteta u ustanovi bude što kraći.

'Naravno, to nije uvijek moguće i direktno je vezano uz potrebe svakog djeteta i trenutnu raspoloživost adekvatne udomiteljske obitelji upravo za to dijete. U postupku smještaja socijalni radnik izrađuje individualni plan za dijete kojim su definirani svi važni detalji vezani uz njegove potrebe, tretman, ali i aktivnosti te uloge svih sudionika (udomitelja, djeteta, roditelja, stručnih osoba, odgajatelja, šire obitelji...). Također, pomno se prati smještaj djeteta kao uostalom i provedba ovog plana', objašnjava ravnateljica.

Osoba koja dobije dozvolu za udomiteljstvo upisuje se u registar udomitelja i tako ostvaruje pravo na smještaj korisnika u obitelj.