Gradeći kao volonter školu za siročad, Filip Kalinić u Ugandi provodi, kaže, ‘nezaboravne dane života’. Želja da otkrije Afriku kod tog 24-godišnjeg inženjera građevine rodila se puno prije.

'Kao klinac sam uvijek htio ići u Afriku, ali kako to obično biva, bila je to samo dječačka želja', odgovara nam Filip preko WhatsAppa, jedinog dostupnog mu komunikacijskog kanala. Dok je maštao o Africi, u međuvremenu je završio zagrebačku X. gimnaziju i upisao Građevinski fakultet. Tijekom studija protekla dva ljeta proveo je u Americi radeći preko programa Work and Travel.

'Stekao sam veliko iskustvo rada u nekim neobičnim situacijama, s ljudima različitih stavova i boja. Nakon što sam se u listopadu vratio s putovanja Meksikom i Kubom diplomirao sam, a onda mi je preko prijatelja iz Španjolske stigao upit bih li želio pomoći oko jednog malog projekta u Ugandi. Naravno, rekao sam – može', pojašnjava Filip.

S faksa na posao u Afriku

Njegov smjer na faksu bila je hidrotehnika (cjevovodi, rijeke, mora, brane), a za Ugandu se tražio proračun vodoopskrbe školice u zapadnom dijelu zemlje. Projekt vodi ekipa iz Španjolske. Filip je najprije pomagao na daljinu, a nakon Božića mu je palo na pamet da otputuje u Ugandu i vidi kako sve to uživo izgleda. Nakon toga najteži posao je bio – smiriti mamu.

'Zapravo, morao sam joj objasniti što to vidim u malom selu na 2150 metara nadmorske visine u centru Afrike. U okolini su me neki čudno gledali, neki su bili oduševljeni idejom, ali sve u svemu, bilo je puno više pozitivnih dojmova. Najviše ih je iznenadilo to da sam na putovanje odlučio ići sam', kaže Filip. U veljači se cijepio, sredio papire i nakon mjesec dana sletio u Entebbe, blizu Kampale, glavnog grada Ugande.

'Moje selo je udaljeno dobrih 11 sati drndanja od Kampale do Nkuringa, i to u busu koji je bus samo po tome što je dugačko prijevozno sredstvo. Prva riječ koju sam naučio je mzungu, a znači bijelac. Pokažu na tebe, to ti kažu i onda te promatraju’, kaže Filip kroz smijeh. Nije ga to šokiralo. 'Ipak sam ja ovdje nešto neuobičajeno’, kaže. Neuobičajen je i prvi susret u sirotištu: djeca su mu pripremila doček, plesala su za njega, bubnjala, smijala se…

Problema ima puno, a najveći je voda

'Ljudi su dosta otvoreni prema strancima, no ipak možeš osjetiti to da te gledaju kao potencijalni izvor novca. Ako gledaš po standardu, ovo je 100 godina iza nas, ali ima svoju čar i prednosti. Ljudi se druže, svi su na ulicama, nema zatupljenog gledanja u mobitele, neke distanciranosti i zatvorenosti. Moje sirotište je pokrenuto 2005. godine. U međuvremenu je pomoću stranog kapitala pokrenuta osnovna škola - Nkuringo Bright Future Primary School. Projekt funkcionira tako da se siročad iz okolnih mjesta udomljuje na tom mjestu te dobije mjesto za spavanje, hranu, obrazovanje i odjeću. U Ugandi ima jako puno siročadi. Ima tomu puno razloga, od kojih su najvažniji HIV, opasne ceste i bolesti koje zbog lošeg zdravstva uzimaju živote roditeljima', kaže Filip.

U školi je oko 220 djece, od kojih je preko 100 siročad koja spava u domovima u sklopu škole. To su domovi u kojima su kreveti na tri kata i devetero je djece u sobi od 12 kvadrata. Troškovi nisu veliki, a prosječna je cijena 280 američkih dolara godišnje.

'Za početak treba zaboraviti sliku škola i domova koju imamo iz Hrvatske. Ovo je nešto totalno drugačije. Problema ima puno, a najveći je voda. Tijekom sušnih mjeseci djeca idu s kantama od 15 litara do pet kilometara udaljenog izvora kako bi donijela vodu. Kiša se naravno sakuplja u rezervoare i kasnije koristi za piće i pranje. Nema vodoopskrbnog sustava, a ni sustava odvodnje. Nemaju električne energije, koriste se solarnim panelima. To dovodi do ludih situacija: ako je sunce, imaš struje, ali nemaš vode, ako je kiša, imaš vode, ali nemaš struje', objašnjava.

Nova škola, kojoj on projektira vodoopskrbni sustav, s pravim tuševima i WC-ima, bit će najluksuznije zdanje u okolici.

Koš na dar

'Prije polaska razmišljao sam o tome što bih toj djeci mogao donijeti kao dar. Budući da sam putovao sam i nemam previše mjesta, tata mi je predložio da ponesem obruč koša. Dan prije putovanja kupio sam ga i jedva nagurao u kofer. Cijeli život igram košarku, pola familije mi je iz Zadra i svi su basketaši', pojašnjava i dodaje da je već nakon tri dana svoj plan za gradnju košarkaškog igrališta predložio ljudima u sirotištu.

'Pojma nisu imali što je to košarka, ali su bili oduševljeni. U Ugandi je nogomet broj jedan, samo su poneki vidjeli kako se igra ovaj čudni sport sa smiješnom loptom', smije se i objašnjava da je nagovorio dva profesora i kuhara da mu pomognu napraviti konstrukciju koša. Iz šume su donijeli drvo eukaliptusa, a tablu napravili od dasaka koje su imali.

'Prije podizanja palo mi je na pamet kako bih trebao nekako odati počast Zadru, jedinom pravom gradu košarke. Na tablu sam napisao Tornado s jedne i Zadar s druge strane. Digli smo koš i jedino što nam je preostalo bilo je iskopati teren jer je cijelo zemljište pod nagibom. Već nakon 10 minuta profesori su zaigrali, a nakon toga su se pridružila djeca', govori i opisuje kako u trenu dok razgovaramo više od 200 ljudi na improviziranom košarkaškom igralištu baca loptu o tablu na kojoj piše Tornado Zadar.

A gdje je Hrvatska?

'Moji prijatelji ovdje nemaju pojma gdje je Hrvatska, a najviše sam im je uspio približiti tako da kažem da je blizu Italije. Njima je neshvatljivo to da mzungu radi neki fizički posao. Zato se neki dan skupila masa ljudi gledajući me u čudu: mzungu kopa lopatom! Nije im jasno što se događa’, smije se i dodaje kako ima još poslova: predaje matematiku, informatiku i engleski u školi. Vodi i ekskurzije.

‘Ovo mi je zasada jedno od najboljih iskustava u životu, u jednu ruku ludo i totalno drugačije, u drugu nekako i najprirodnije. Ajde sada bok, zovu me na basket.'

Želite li poput Filipa pomoći djeci iz ove priče, možete se obratiti na mail kadirectorarthur@gmail.com ili se informirati na stranici Little Silverback na Facebooku.