Prva je Hrvatica koja se ispela na El Capitan, sudionica je ženske ekspedicije na Mount Everest (2009.), toliko puta je pobijedila na Big Wall Speed Climbingu u Paklenici da pobjedama ne zna broj. Sudjelovala je u speleološkim ekspedicijama u Andama i na Madagaskaru, skijaško-alpinističkoj ekspediciji u Peruu. Jedna je od prvih žena koja se spustila u 1295 metara duboku Lukinu jamu. Ipak, kad govori o sebi kaže – ‘ja sam ti samo ekstremni rekreativac’.

Priča s penjanjem (i silaženjem!) počela je ni s čime izazvana. Sunka, što joj je sportski i životni brend, htjela je biti kiparica. Bilo je to 1992. godine i kolegica s kojom je pohađala satove kiparstva odvela ju je u sljemenski tunel.

‘Kad proba penjanje, čovjeka je ili užasno strah i više to nikad ne poželi ili ga to osvoji. Kako sam ja imala iskustvo s osmog kata, čim sam se uhvatila za stijenu, znala sam da će mi se sviđati. Ta ljubav traje i danas. Kad se upitam zašto – shvatim da nemam pojma, valjda zato i traje’, kaže smijući se.

Nikamo bez osmijeha

Smijeh je emocija koja se najčešće očitava na njezinu licu. Da vidim neku drugu, morao bih se popeti s njom na nekih 500 metra visoku liticu i prespavati na poličici koju si montira u stijenu. Za to nemam hrabrosti, a Sunka kaže da bi osmijeh na licu bio i dalje.

To s policom redovita je praksa penjača, za koju sam čuo kad se Sunka vratila s ekspedicije u Kaliforniji, u kojoj se s prijateljicom Biljanom Težak popela na El Capitan - 1000 metara visoku okomitu stijenu u parku Yosemite. Za taj pothvat trebalo im je šest dana penjanja i pet noći ‘spavanja’ na samo metar širokoj površini stijene s pogledom na provaliju od nekoliko stotina metara ispod njih. A kad su došle gore, nije bilo slavlja, reflektora, novinara, ni spektakla. Snimile su fotografiju za uspomenu, čestitale si i spustile.

‘Joj, pa kaj! El Capitan je penjačka meka i svi ljudi koje sretnete ondje došli su zbog penjanja. Nema penjača koji ne zna za tu stijenu, a profići se popnu za tri sata. Ima mnogo velikih stijena na svijetu, ali El Capitan je posebna jer je ondje najčešće dobro vrijeme i, s obzirom na to da se nalazi unutar nacionalnog parka, logistički je sve jednostavnije - dućan je 15 minuta od podnožja stijene, a toga nema nigdje drugdje’, kaže Sunka, usput mi pojašnjavajući da je penjanje išlo u ritmu: prvo se penje jedna, i to 50 metara, a druga se odmara. Onda vuku opremu, tešku 40 kilograma - vodu (litra i pol po danu pa računajte), hranu, odjeću, vreću za spavanje, svu željeznu opremu za penjanje…

Bez pranja zuba i shit tuba

Vreću sa svim stvarima u kojoj je i kuhinja penjači u žargonu nazivaju - prasica. Na stijeni nema pranja zuba. A za odlazak na zahod služi tzv. shit tuba, koju je samo za njih dizajnirao njihov prijatelj: ono čega se riješiš, nosiš sa sobom – jer takvi su ekopropisi.

'Za penjanje morate biti mentalno jaki, imati dobru koordinaciju i snagu, a morate se i znati trenutno prilagoditi situaciji i s postojećim hvatištima brzo i efikasno pronaći rješenje da prođete određeni dio stijene. To znači da je cijeli život penjanje ili neka druga vrsta treniranja. Čim završim s poslom grafičke urednice, odmah idem na Sljeme. Uz to svaki vikend obavezno idem u brda, osim ako baš moram raditi. Redovito idem i na jogu, trčim i penjem se na umjetnu stijenu i - na posao dolazim na rolama', govori mi Sunka dok listamo njezin fotoalbum.

Uz Mount Everest, samo u zadnje dvije godine penjala se po Chullili, Dolomitima, Korzici, Chamonixu, Siurani, Siciliji, Istri, Paklenici…

'Ne penjem se samo uzbrdo'

‘Svako penjanje je priča za sebe. Treba poštivati pravila, biti oprezan i utreniran, ali uz to imati dosta sreće jer se nesreće često događaju zbog krivih procjena. Sportski motiv je važan, recimo znam se i 50 puta neuspješno penjati u nekom smjeru i osvojiti ga iz 51. pokušaja. Prošli put u Dolomitima bilo mi je dosta svega: cijeli dan bila sam na stijeni, a bilo je vlažno, oblačno i mokro. Pitala sam se – što mi ovo treba? Onda su se odjednom oblaci razmaknuli i stojim ja na polici 500 metara nad provalijom, a iznad mene virnuo je ogromni žuti Mjesec! To je doživljaj koji okrene sve u tebi. Onda znaš zašto se penješ’, govori mi, dodajući kako je u 25 godina i puno ekspedicija teško izdvojiti najdražu. ‘Neke pamtim jer mi je bilo jako teško, neke jer je bilo zabavno, neke su mi donijele ludo zanimljive ljude u život. Ne penjem se ja samo uzbrdo, recimo znala sam provesti pet dana u jami na tisuću metara dubine’, kaže i onda valjda osjećajući da treba poentirati doda: ‘Ma kad visiš na 500 metara, gore ili dolje, svejedno, shvatiš da nema smisla brinuti se oko malih stvari. Osvijestiš čudo prirode i svijeta u kojem živimo i - uživaš.'

Nju su takva iskustva ‘bacila’ na dvije strane: stalna je članica Hrvatske gorske službe spašavanja i uspješna je trenerica penjanja specijalizirana za rad s najmlađima. Profesionalno penjanje je ne zanima.

‘Slovenci svoje najbolje penjače zapošljavaju u policiji. U nas se od toga ne može živjeti, a i moj stil je takav da se ne opterećujem jurenjem rezultata na rubu ekstrema. U Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja najljepše je iskustvo kad spasiš život, a obilježe te situacije kad ne uspiješ u tome. Škola za penjanje čista je radost. Prije svega, nema tog roditelja koji će natjerati svoje dijete da dođe u školu penjanja. Djeca to sama odaberu, vođena nekim svojim instinktom. I oni koji dođu velika su radost. Naravno, ne ostanu svi, ali svi pamte te dane jer mi penjači njegujemo ljepotu druženja. Uspjesi s natjecanja s klincima jesu zadovoljština, ali meni je jedan od najdražih bio onaj kad sam se s 12-godišnjom Larom Kmoch popela na 350 metara visoku stijenu Anića kuka. Zamisli koje je to povjerenje roditelja i Lare u mene. Penjale smo se od devet do 17 sati i Lara je sve izdržala, samo mi je u silasku rekla: 'Daj, Sune, pričaj nešto da mi ne bude dosadno'', kaže mi i, naravno, smije se.