Ovih dana obilježava se 70. obljetnica uspješnog testiranja prve sovjetske nuklearne bombe, čime je započela dotad neviđena utrka u naoružanju dvaju blokova, a koja traje i danas i u kojoj Rusija kao sljednica nekadašnjeg Sovjetskog Saveza prednjači po broju nuklearnih bojevih glava
Prvi uspješno sovjetsko testiranje nuklearnog oružja dogodilo se 29. kolovoza 1949. godine na poligonu nedaleko od kazahstanskog grada Semipalatinska, a tom je prilikom aktivirana bomba snage 22 kilotona, identične snage kao ona bačena četiri godine ranije pri američkom napadu na Nagasaki.
Radilo se o bombi koja je zapravo bila kopija američke atomske bombe zvane 'Debeljko', čije je testiranje ubrzano na inzistiranje Lavrentija Berije, zloglasnog šefa sovjetske tajne policije NKVD, u kojeg je Staljin imao bezgranično povjerenje zbog njegovih organizatorskih sposobnosti dokazanih tijekom Drugog svjetskog rata, kada je preuzeo odgovornost za sustav radnih logora na kojima je počivala čitava ratna industrija.
vezane vijesti
Beriju je projekt izgradnje nuklearnog oružja potpuno zaokupio jer je strahovao za vlastiti život za koji je odlukom neobuzdanog Staljina mogao biti vrlo lako prikraćen u slučaju neuspjeha. Srećom, testiranje bombe naziva RDS-1 bilo je uspješno i to ponajviše zahvaljujući ekipi sovjetskih znanstvenika koje je Berija osobno odabrao i okupio, ne dozvolivši pritom mogućnost da Sjedinjene Države predaleko odmaknu u utrci.
Uloga špijuna u nuklearnom programu
Začeci prve sovjetske nuklearne bombe sežu u razdoblje šest godina ranije, kada su agenti sovjetske tajne službe na razne načine počeli dolaziti do američkih i britanskih nacrta za atomsku bombu. Infiltrirani unutar znanstvene zajednice, špijuni su uspjeli pribaviti sve relevantne podatke o američkoj bombi s plutonijem, čime su izbjegnute moguće greške pri izradi vlastite bombe, a što bi sovjetski nuklearni program dodatno usporilo. Uz to, pribavljeni podaci o suparničkom oružju omogućili su sovjetskom timu znanstvenika, na čelu s fizičarima Igorom Kurčatovim i Pjotrom Kapicom, nadogradnju postojećih saznanja i ispravljanje američkih grešaka.
Kako je nuklearna bomba postala Staljinova opsesija, sovjetski diktator je pod svaku cijenu želio što prije testirati bombu čiji je oblik u potpunosti precrtan s američkog 'Debeljka', dok su balistička i elektronička rješenja bila domaće proizvodnje. U strahu od Staljinove nepredvidljive ćudi i u poprilično ograničenim uvjetima, fizičari su uspjeli u svom naumu te su testiranjem premašili zapadna vojno-obavještajna predviđanja i uzdrmali tamošnje političke krugove. Valja istaknuti kako je dio sovjetskih fizičara uključenih u program prebjegao sa Zapada iz straha od američkog monopola nad oružjem za masovno uništenje.
Staljinova ravnoteža
Prvo uspješno testiranje ohrabrilo je Sovjete i dalo Staljinu povoda da nesmiljenim tempom nastavi s nuklearnim programom kako bi osigurao ravnotežu u naoružanju i povećao vojnu sigurnost zemlje, osobito nakon što je 1950. godine izbio rat u Koreji.
Nakon Staljinove smrti 1953. godine njegov nasljednik Nikita Hruščov nastavlja s nuklearnim programom, iako se zalagao za miroljubivu koegzistenciju sa Zapadom nastavljajući politiku čvrste ruke u zemljama istočne Europe. Hruščov je, inače, više preferirao nuklearno od konvencionalnog oružja, a utrka u nuklearnom naoružanju i prateće tenzije dosegnule su svoj vrhunac upravo u njegovu mandatu kada je 1962. izbila tzv. Kubanska kriza.
Washington je, podsjetimo, tražio od Moskve da ukloni nuklearne projektile koje je smjestila na Kubi. Nakon nekoliko izuzetno napetih dana, tijekom kojih se svaki čas očekivao nuklearni rat, Hruščov je odlučio povući naoružanje s karipskog otoka, ali je tim popuštanjem izgubio podršku KGB-a i konzervativnijih članova Komunističke partije, što ga je u konačnici dvije godine kasnije stajalo i pozicije.
U Hruščevljevo doba stvorena je i vojna doktrina koja važi i danas i prema kojoj Moskva zadržava pravo korištenja nuklearnog naoružanja ako se ono upotrijebi protiv nje ili njezinih saveznika.
Sporazumna razmjena informacija
Rusija i danas posjeduje najveću zalihu oružja za masovno uništenje u svijetu. Prema procjenama, najveća zemlja na svijetu ima 7300 aktivnih bojevih glava, s time da se njih 1576 nalazi na podmornicama, a najmanje ih imaju na tzv. krilatim raketama, njih 790. Domet interkontinentalnih raketa iznosi od 9000 do 11.000 kilometara, rakete lansirane s podmornica lete od 6500 do 9000 kilometara, dok ruski strateški nosači imaju radijus kretanja od 10.000 do 14.000 kilometara. Usporedbe radi, SAD ima 6970 bojevih glava, od kojih se njih 1150 nalazi stacionirano na kopnenim sustavima, 1050 na strateškim bombarderima tipa B-52 i B-2, a 2016 u podmornicama.
Moskva i Washington su 2002. godine potpisali sporazum o obostranom smanjenju ubojitih zaliha na između 1700 i 2200 bojevih glava na svakoj strani, ali se do te brojke nije došlo unatoč činjenici da obje države dvaput godišnje, 1. ožujka i 1. rujna, razmjenjuju informacije o stanju svojih nuklearnih snaga.
Aktualni ruski predsjednik Vladimir Putin učestalo naglašava kako se zalaže za odustajanje od razvoja nuklearnog programa u korist razvoja energetske mreže, no posve je jasno kako Rusija neće tako skoro napustiti taj oblik naoružanja, osobito zbog sve većih tenzija na relaciji Moskva-Washington, ali i cjelokupne geostrateške i geopolitičke situacije u svijetu.
