Roman Polanski, francuski režiser poljskog porijekla, nesumnjivo je umjetnik međunarodne reputacije, dobitnik Oscara, autor nezaboravnih filmova poput Noža u vodi, Rozmarine bebe, Kineske četvrti, Tess ili Pijanista. Njegov život je tužna priča: rođen je u Parizu 1933. od roditelja židovskih izbjeglica, djetinjstvo je proveo u getu Krakowa, majku je izgubio u Auschwitzu, a trudnu suprugu Sharon Tate ubili su mu kolovoza 1969. Charles ‘Tex’ Watson i Susan Atkins, mahniti pripadnici zloglasne ‘obitelji’ Charlesa Mansona

Slavni režiser? Svakako. Tragična biografija? Nema sumnje. A je li ga to učinilo svecem? Nipošto. Godine 1977. u SAD-u, gdje je tada živio, Polanski se u mutnim i mračnim okolnostima upustio u seks s maloljetnicom. Kad je skandal izbio na vidjelo, Polanski se nagodio sa sudom: priznao je krivnju kako bi zauzvrat dobio blažu kvalifikaciju (ne)djela, pa je tako, umjesto za silovanje maloljetne osobe i raspačavanje droge, optužen za snošaj s maloljetnicom, koji donosi i manju kaznu. Unatoč nagodbi, Polanski nije dočekao pravorijek suda, već je pobjegao iz Kalifornije i u iduća tri desetljeća nije nogom stupio na američko tlo. Možda nije naodmet podsjetiti se kako je Polanski i kasnije, stupivši u odnos s Nastassjom Kinski, pokazao da mu sklonost maloljetnicama nije tek usputna i slučajna. Premda u ovom slučaju nije bila riječ o prisili, ipak stoji da je Nastassja tada imala svega 15 godina…

PREKORAČENJE GRANICA

Ovih dana Polanski je uhapšen u Švicarskoj, gdje je došao da bi primio nagradu za životno djelo. Švicarsko pravosuđe nije se dalo smesti ni izuzetnom osobom, niti posebnim okolnostima hapšenja, nego je Polanskog odlučilo privesti pravdi i izručiti Americi. Na noge se digla prvo francuska, a zatim i svjetska filmska javnost pa su na adresu Švicarske upućene brojne peticije i protesti. Francuski ministar kulture i poljski predsjednik i sami su digli glas protiv, ispostavilo se, sramotnog načina hapšenja uglednog umjetnika. Radilo se u prvom redu o protestu protiv načina na koji je uhapšen, no od samog početka bilo je očito da jedan dio umjetnika, medija i javnosti opravdava ponašanje Polanskog činjenicom da je on umjetnik. A za umjetnike vrijede drugačija pravila. Drugim riječima, on je iznad zakona propisanog za smrtnike…

Argument, naime, otprilike glasi kako je poziv umjetnika da prekoračuje granice. Naravno, misli se pritom na granice u umjetnosti. To svakako pomaže kod shvaćanja umjetnika kao osobe, pa se može uzeti i kao legitimni dio obrane u smislu olakotnih okolnosti - ali teško može opravdati prekoračivanje tih granica i u životu. Umjetnik je umjetnik, ali istovremeno i građanin, te za njega moraju važiti isti zakoni. Ako prekorači granicu zakona u životu, onda bi morao snositi posljedice baš kao i bilo tko drugi.

PRAVDA (NI)JE SLIJEPA

Jer stavimo li Polanskog iznad pravde zato što je umjetnik, nema principijelnog razloga da, slijedeći istu logiku artista kao ljudi posebna kova, netko iznad zakona ne stavi, primjerice, i povremenog pjesnika Radovana Karadžića (upozoravam da ovdje nije riječ o vrsti i težini samog kaznenog djela). Naravno, odmah se može uzvratiti kako je Karadžić samo puki stihoklepac, no to nije uvjerljiv kontraargument: gdje to počinje granica koja dijeli obična škrabala i mazala od genija? I tko je taj koji određuje granicu genijalnosti - tko može, a tko ne biti iznad zakona? Dakle, ispada - Karadžić nije iznad zakona, jer, premda je pisao stihove, ipak nije genij, a Polanski jest iznad zakona, zato što je genij? Ili, barem, bolji režiser nego što je psihijatar s Pala pjesnik.

Umjesto svega toga, bilo bi možda bolje prisjetiti se zašto se božica pravde prikazuje s povezom na očima, znači, kao slijepa. Zamislimo, kao što je uostalom to već netko napisao u francuskoj štampi, stanovitog Muhameda, radnika, koji je počinio isto što i Polanski te se skriva od pravde u Francuskoj već 32 godine. Naposljetku je otkriven. Što će se dogoditi? Hoće li njegov slučaj uzbuditi svjetsku javnost i potaknuti pisanje peticija u njegovu obranu? Hoće li javnost zatražiti barem da se brani sa slobode? Sasvim sigurno, neće. Zašto? Zato što čovjek nije zaslužan, svjetski poznat umjetnik.

Nije ovdje riječ o tome da je Polanski, koji je nesumnjivo počinio krimen, desetljećima izmicao pravdi (ili ‘pravdi’ – dopustimo li sumnju u objektivnost američkog pravosuđa u datom slučaju), demonstrirajući time da ne poštuje pravnu državu. Navlas isto činio je i Radovan Karadžić. Problem je da se za jednog nalazi opravdanje u njegovim djelima, a za drugog ne – da o nesretnom Muhamedu ni ne govorimo. Riječ je o činjenici da javnost i mediji, a naročito sami umjetnici, ovakvim svojim angažmanom šalju orvelijansku poruku da smo pred pravdom svi jednaki, samo što su neki jednakiji.