Ubija ga radno vrijeme, fiskalna blagajna, bus broj 60, stari Splićani koji ga gledaju ispod oka, ali Amerikanac nema šanse da se vrati nazad. U čemu je tajna?

Da sam pozvan opjevati život Shanea Hursta koji već šest godina živi u Splitu, počeo bih stihom 'stvarna ženo, zelena papriko'. Tako malo stvari tvori noseću konstrukciju naših života, a fetivi Amerikanac ih većinu nalazi na splitskom pazaru. Po dolasku, sve je bilo vrtoglavo drugačije od mjesta gdje je dotada živio – Južna Dakota, Oklahoma, Minnesota, Houston. A živio je i svoj američki san. Krpao rupe, ozljede, deformacije i balzamirao tijela prije sprovodne ceremonije. Nerijetko bi dobivao pisma zahvale ožalošćenih obitelji kako je sjajno 'sredio' pokojnika. Ne bi čovjek rekao, ali to je jedina stvar koja mu nedostaje u Splitu – nemogućnost da nastavi profesiju koja mu je predstavljala kreativni izazov.

U Hrvatskoj mi najveći gušt predstavlja činjenica da ima toliko svježeg sezonskog voća i povrća za male pare. Zelene paprike, naprimjer. U SAD-u koštale bi pet kuna po komadu. Tu si bez problema napravim salatu s maslinovim uljem i octom. Općenito, kuhanje sa svježim sastojcima u Americi se smatra luksuzom bogatih. S druge strane, upravo je obrnuto s konzerviranim proizvodima. U SAD-u su ekstremno jeftini, a ovdje koštaju brutalno puno', kaže mi Shane, nesuđeni prodavač originalno dizajniranih majica, biznis koji vodi u paru sa ženom Ivanom, grafičkom dizajnericom. Iscrpljuje ga, radi po cijele dane, nateže se s fiskalnom blagajnom, s kupcima kojih je manje nego prethodnih godina, sa starijim Splićanima koji bježe ča čim skuže da je stranac: 'Mlađima to uopće ne smeta, no stariji se pokupe kada čuju da ne govorim dobro hrvatski. Tako da sam naučio s njima ne govoriti previše, nego se samo smješkati.'

Split se, veli Shane, danas mijenja, za razliku od situacije otprije nekoliko godina. Ljudi su na jedvite jade, ali ipak, postali mrvicu pozitivniji prema turistima i strancima općenito. Ovaj je grad napokon shvatio da velikim dijelom živi od turizma, kaže, te me informira o svojim prvim dojmovima: 'Za razliku od Amerikanaca koji su skroz lažni i umjetno nasmiješeni, ovdje me dočekala gomila mrzovoljnih faca. Ljudi nisu govorili, nego gunđali sebi u bradu, a ako bi mi se netko od prodavača iskreno nasmiješio, bilo mi je toliko drago da sam na kraju jedino kod njih i dolazio. No, bez obzira na to, ljudi su ovdje stvarni. Iskreni. Nije kao u SAD-u gdje će ti reći 'oh, you look nice', a svima je jasno da izgledaš kao čudovište.'

Prvi je dojam bio i onaj kako je u Splitu sve malo, minijaturno i kompaktno. Ulice, dućani. Većina cesta ima samo jednu traku, primijetio je Shane koji je netom prije živio u Houstonu i vozio se po šesterotračnim kolnicima u jednom smjeru. Nije da je nostalgičan. Do posla mu je obično trebalo 45 minuta za boljih dana, dva sata za gorih. Doduše, Split ga je isto zgromio dozom prometne tuge: 'To je stvar koja je ovdje stvarno, stvarno, stvarno katastrofalna. Autobusi. O, moj bože. Broj 60. Mrzim taj bus. Ljeto, pola dvanaest ili ponoć, natrpan je za poludit! I zadnji vozi u ponoć! Tko je tu lud? Usred ljeta nema busa nakon ponoći!? Piješ pivu s nekim, pogledaš na sat, shvatiš da je prošla ponoć i da nemaš prijevoz. Pa da noćna linija vozi barem svaka dva sata, bilo bi neusporedivo bolje.'

Drugi red autobusnih nevolja nakrcan je činjenicama da ne postoje klima-uređaji, da je unutra 40 stupnjeva, da se ljudi ruše u nesvijest od vrućina, da ima više kontrolora nego putnika, da stranac koji razumije nešto hrvatskog može svako malo čuti 'bla-bla-bla stranac bla-bla'. I to sve u gradu koji želi biti turistička meka Dalmacije, kaže mi Shane i opasno primjećuje kako je zagrebačka javnoprijevozna situacija drastično naprednija.

Svašta je splitskom Ameru smiješno. Među inim i to da ima mladih Splićanki koje deru isključivo po domaćoj glazbi i nemaju niti najblažu ideju što znače nizovi riječi poput Pink Floyd, Led Zeppelin ili The Doors. No, rezultanta ljudskih odnosa u Hrvatskoj daleko nadmašuje onu američku. 'Prijatelji će ovdje slomiti ruku i nogu da ti pomognu, to nisam nikada prije doživio. U SAD-u je sve tako lažno, prijatelji, ljubavnici, pa čak i obitelj nekada. Prije nekoliko godina brat mi nije htio posuditi nešto malo novaca', zbori Shane i uči me o tri tabua. U Americi se ne razgovara o novčanim primanjima, vjeri i politici. 'Odnos u kojem sam sada je vrlo drugačiji od svih prethodnih. Žena mi otvoreno kaže kada joj se nešto ne sviđa. Ovo je kultura u kojoj ljudi, za promjenu, stvarno govore kako se osjećaju. Manje je kompromisa. Tamo je pak na snazi, kako mi je prijatelj jednom rekao, 'ja-ja svijet'. Svi se natječu i svatko misli samo na sebe i kako postati broj jedan'.

Branim sramežljivo američki individualizam s idejom da tamo ljudi imaju neusporedivo razvijeniji osjećaj odgovornosti za sebe i svoje odluke. Kod nas možeš biti najbolji što jesi, a da te sustav ne obadaje ni pola posto i, štoviše, stavlja ti balvane na put. Shane se složio. Odmah dodaje kako pored njega na štandovima rade profesorice umjetnosti, inženjeri elektrotehnike, pravnici, kontrolori leta... 'U Americi bi ti ljudi bili poštovani u svojim profesijama i zarađivali sjajne novce, a ovdje prodaju majice, suvenire ili čokoladu.'

Žena, prijatelji i povrće, sveto trojstvo Shaneove ljubavi prema Hrvatskoj. Ne žali nimalo za prekooceanskim životom i zapravo je sretna koincidencija da mu splitska supruga nije uspjela užicati američku vizu kada su birali stalnu adresu. Svesrdno mu pomažu i turisti iz SAD-a s nepogrešivim pitanjima tipa 'a gdje je dvorac?' dok stoje ispred Dioklecijanove palače, ili još mračnije – 'gdje je McDonalds?'. Kaže da to nikada nije osjećao prema Americi, ali Hrvatsku doživljava kao dom. Dom u kojem ljudi, nečuveno, piju šalicu kave četiri sata i alkoholni udio u pivu nije vladinom uredbom ograničen na 2,5 posto.