Biciklist, fotograf, novinar, napola Britanac, napola Francuz, a zapravo odrastao u Južnoafričkoj Republici, Paul Prescott zamišljao je Hrvatsku kao oazu. Predivnu zemlju s dovoljno malo ljudi. No i tih malo ispostavilo se kao puno previše za njegovu mentalnu higijenu: 'Po dolasku, cura i ja smo pokrenuli dizajnerski biznis s majicama. Prodavali smo ih po čitavoj obali, no ona se morala vratiti u Zagreb završiti studij. Počeo sam mrziti ovaj grad, imao sam loših iskustvima s ljudima, jednom su nas čak napali na ulici. Nakon svađe s tipom koji se parkirao na pješačkom prijelazu, ovaj je udario moju curu i srušio je s bicikla. Prijavili smo ga i dobio je svega 400 kuna kazne zbog incidenta. Nešto kasnije meni je stigla kazna od 300 kuna zbog parkinga ispred vlastite zgrade. Pomislio sam – s ovom državom nešto gadno ne štima.' Dodatni udarac Paulu bila je administracija. Namršteni ljudi u viznom uredu koji bi tražili ni manje ni više nego 26 različitih dokumenata za produžavanje vize Potom im je gradonačelnik grada Krka proizvoljno uzeo štand: 'Pobunili smo se, napravili medijsku kampanju. Izgubio sam desetke tisuća eura. Na kraju smo dobili štand nazad, no u glavi mi je samo bila misao kako je Hrvatska divlji zapad.'

Stres je rastao, rodilo se dijete, veza je pukla. Paul se zatekao u imigrantskoj noćnoj mori. Sve ga je tjeralo iz Hrvatske, no tih milijun razloga imali su sitnu i nesavladivu protutežu – kćerku Chloe. Krenula je u vrtić, nije bilo dobro: 'Nisam osjetio da postoji dovoljna ravnoteža različitih kultura u standardnom vrtiću, tako da sam je upisao u francuski. U hrvatskom vrtiću nitko nije međusobno razgovarao, dok ovdje postoji jaka grupna dinamika i kćer uči tri jezika istovremeno. Sa mnom govori engleski, s mamom hrvatski, a u vrtiću francuski.'

U jednom trenutku Paul je shvatio kako je za solidno vrijeme osuđen na hrvatsku varijantu stvarnosti, i tu ga je nešto štrecnulo: 'Odjednom sam shvatio da sve ovisi o meni. Prestao sam glumiti žrtvu i počeo donositi odluke. Došlo mi je u glavu – Hrvatska je moj dom, to je dom moje kćeri. Moram biti odgovoran. Krenuo sam napokon učiti jezik. Prije dva tjedna kupio sam kuću. Promijenio sam način razmišljanja i ta promjena je došla iz same Hrvatske. Zemlja je prilično evoluirala unazad nekoliko godina, dolazi dosta stranaca živjeti ovdje, potencijal je nevjerojatan. Europska unija je uvela neke direktive i principe ponašanja. Više se ne osjećam kao kriminalac kad ulazim u zemlju. Ne postoji mjesto gdje bih sada radije živio.Što ne znači da Zagrebu ne nedostaje kulturne i gastronomske raznovrsnosti, da mladi ljudi pate od manjka samopouzdanja koji kompenziraju pretjeranim ponosom, da se stvari u državi rade za dobrobit manjine i da se nitko oko toga ne buni: 'Ljudi ovdje nikako da postanu revoltirani. Vjerojatno zato što nemate revolucionarnu povijest. Frustrira to. Puno ljudi odlazi iz zemlje. Hrvatska treba smanjiti poreze, fokusirati se na stvari u kojima je natprosječna. Turizam, organska proizvodnja, možda i IT industrija. A ne da se plaćaju nerealno visoki porezi. Pa ne možeš lupiti 25 posto PDV-a na kupnju Porschea kao i na običan prehrambeni proizvod u dućanu. U Berlinu me hrana košta osjetno manje nego ovdje, a imaju najmanje dvostruko veća primanja. Vlada treba prestati doživljavati Hrvate kao krave muzare.'

Nakon što se okanio majica, Paul se vratio fotkanju i snimanju dokumentarca iz regije. Mahom za strane medije, a mogu se naći uz pomoć Googlea i ključne riječi 'ćevapi klub'. Pitam ga za par usporedbi i čovjek kaže kako ne vidi nikakvu razliku između Hrvata i Srba: 'Mentalitet je vrlo sličan. Oba naroda pate od ponosa koji ubija sve. Bosanci su najprijateljskiji, no imaju suludu vladu. Hrvatska je definitivno zlatno dijete Balkana, sa svojom razvedenom obalom i dovoljno različitosti. Bosna je predivna. Još uvijek ostavlja dojam mini Jugoslavije. Privlači me zbog toga.'

A ljubav... Paul će tek reći kako je u njegovom slučaju nastao kratki spoj između anglosaksonske učtivosti i osjećaja za jednakost i dalmatinskih rodnih očekivanja u kojima su precizno zacrtane uloge žene i muškarca: 'U Dalmaciji je jasno koja je uloga tipova. Mora se brinuti za ženu, a ona će uvijek pospremiti i očistiti. Ne postoji neki osjećaj za ravnopravnost. Bilo je previše očekivanja uperenih prema meni, i to je bio glavni problem.'

Negativnost koja izjeda hrvatsku populaciju proizvedena je isključivo medijima, povjerit će mi Paul dodajući kako vidi Hrvatsku za deset godina kao vrhunsko mjesto za život. Premreženu bogatijim miksom kultura i povezaniju sa susjedima. Huškanje ratnim reminiscencijama donosi korist isključivo manjini, reći će zadnjim gutljajem kave. Mala Chloe je nervozna, hoće sladoled, a Paul zna svoje prioritete. Ne bi bilo loše dodijeliti joj neko predsjedničko odlikovanje. Takav poticaj na promjenu i pozitivan doživljaj Hrvatske zaslužio je malo tko od dosadašnjih laureata.