'Mudrace' velikog meštra domaćeg stripa Štefa Bartolića je prigodno, za ovogodišnji CRŠ (u sklopu kojeg je i bila promocija istog) upravo objavio Ogranak Matice hrvatske Bizovac, odnosno Vjeko Đaniš, jedan od najvećih strip entuzijasta na ovim prostorima. No, da bi se ispričala prava priča o 'Mudracima' , moramo se vratiti gotovo dvadeset godina unazad. Točnijem u godinu Gospodnju 1992.

Rat je bio u punom jeku i konkretno meni se činilo da će opustošiti sve ono što jesam i što mi pripada: moju sobu u roditeljskom domu u Šibeniku, ulicu, kvart i moj grad, zemlju u kojoj sam rođe te da na kraju neće ostati ništa. Na kraju sam, ipak imao sreću da ne budem jedan od onih koji su doživjeli potpuno uništenje. Ostala je moja soba o kojoj sam mislio, ostali su moji bližnji, a preživio je i moj grad. Velik je to dobitak u životu, posebice kad se osvrnete oko sebe  shvatite da nisu svi bili te sreće. Da su ljudi, žene, djeca bili ubijani, tjerani iz svojih domova koji bi bili poslije spaljeni.

Lijepa Naša je tada bila raskomadana, no (tada još ne) ne i do kraja ponižena i silovana. Tada se znalo tko nam je neprijatelj, protiv koga se borimo i zašto se borimo. Tada smo bili na jednoj strani mi, mi koji tuđe nećemo, ali ni svoje ne damo i oni, oni koji nas gađaju, oni koji pucaju na nas, oni koji su slomili Vukovar. Tada nije bilo tajkuna, privatizacija, Kutla, Pašalića, ratnih profitera, Merčepa, poljana, izdaja i prevara. Mislim, svega toga je bilo, ali smo nekako vjerovali da je to samo jedan prolazni oblak, istina, ružan, mračan i odvratan oblak, koji će se jednostavno rasplinuti nakon što se obračunamo sa onima koji su nas napali. Kristalno je bilo jasno tko je u čitavoj priči good, a tko bad and ugly i  baš to je dizalo moral. I tada smo vjerovali u nešto.

Vojnici u uniformama ZNG-a, barem nama djeci, predstavljali su tada atrakciju, doživljavali smo ih kao rock starove, a  televizijske snimke pankera koji u starkama i Clash majicama ostavljaju gitare i sa puškom u ruci odlaze negdje u maglovita slavonska polja  i banijske blatne rovove braniti nas od fukare koja je na tenkovima došla od tamo daleko da bi oteli nešto što im ne pripada,  bile su simbol duha koji se uništiti ne može te znak da koliko god nam teško bilo, da ćemo izdržati, da ćemo potjerati agresora i početi živjeti živote dostojne ljudi u svojoj, slobodnoj, samostalnoj, sretnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Eh, kako smo naivni bili.

Bilo kako bilo, a tada je bilo tako, u toj sveopćoj euforiji i domoljubnom zanosu i domaći su umjetnici također stali u obranu domovine, svaki za sebe, onako kako je najbolje znao. Neki sa puškom u ruci, a neki sa (ne)talentom umjesto pištolja. Hrvatski film o domovinskom ratu (uzgred, to rogobatno i ideološki prenapregnuto ime za rat ukrali smo lično od druga Staljina, koji je tako nazvao sovjetski rat protiv Hitlerove Njemačke i njezinih saveznica, pa je pod tim imenom dotični rat i do danas upamćen.) je totalno podbacio. Filmovi poput 'Vukovar se vraća kući', 'Cijena života', 'Vrijeme za', 'Bogorodica' ili 'Svjedoci' (ajde, recimo da su 'Živi i mrtvi' i 'Crnci' korektni, ali samo korektni filmovi) u biti su jako loši filmovi za koje su i 'Neretva' i 'Kozara' i cjelokupan opus i Veljka Bulajića i Hajrudina Krvavca, ono, Holywood. I to njegovo zlatno doba.

Zajednička povijest

S glazbom slična priča. Uz par pristojnih uradaka poput 'Kekec je slobodan', 'E, moj druže beogradski', 'Vukovar' 'Why', 'Oni nas gađaju' ili, ne znam sad, 'Molitve za mir', medijski prostor i eter su privatizirali više manje, sve rustikalne persone poput Ive Fabijana, Vere Svobode, Maria Ušića i naravno, Marka Perkovića Thompsona, koji su su na račun 'hrvatstva' i 'domoljublja' svojim glazbenim smećem itekako dobro profitirali.

No, to je tako. Koliko god bilo logično da će takvi se takvi uraci štancati u takva olovna vremena, toliko je i logično da isti ti najčešće neće za sobom ostaviti nikakav značajni umjetnički trag. Jer sve dok se javljaju kolektivne težnje i društvene inicijative za stvaranje nekog umjetničkog djela, takvog djela neće biti – barem ne takvog koji bi publika dobrovoljno prihvatila kao svoje. Jer, umjetnička istina čudna je tvar: nastaje isključivo kroz osobni čin, kroz osobno iskustvo, kao priča jednog čovjeka, a ne čitavog naroda ili pak koordinacije braniteljskih i veteranskih udruga. No, možda ipak netko zaista i vjeruje da će primjerice film kao rezultat kolektivnih težnji stranoj publici objasniti nas te naša ratna stradanja i herojstva? Možda.

No, taj mora biti spreman na strašnu i ponižavajuću sliku  publike koja se smije nečemu u što ljudi iskreno vjeruju ili što je dio njihove zajedničke povijesti. A naši filmovi o domovinskom ratu su bili baš takvi – dušu dali da se sprda sa njima.To je razlog zašto se valja čuvati društvenih inicijativa u individualnim umjetnostima.

I tako dolazimo do stripa. I tako dolazimo do 'Mudraca'.

Strip je i za vrijeme rata, u usporedbi sa filmom i glazbom bio negdje u zapečku, u sjeni. Van upliva i intervencija kolektivne domoljubne histerije. Za strip tada nikoga nije bilo briga i strip je bio prepušten samo stripašima. Od stripa se nije ni očekivalo da će biti oruđe za podizanje nacionalne svijesti niti da će branitelji na bojištu kad pročitaju neku pasicu Matakovića, Devlića, Macana ili na koncu Bartolića poput Save Kovačeviće bezglavo jurnuti na mrskog neprijatelja. 'Mudraci' nisu bili 'Bojna Čavoglave' i dobro je da je tako. Jer kad sad, iz sadašnje perspektive, usporedimo strip kroz Domovinski rat sa filmom i glazbom, doći ćemo do zaključka da je strip uspio tamo gdje su glazba i film uprskali.

'Papak' Frane Petruše kojeg je lani objavila najagilnija izdavačka kuća u nas, Fibra, pravi je primjer te teze. Radnja 'Papka' odvija se na dvije vremenske razine – pratimo finale juniorskog državnog prvenstva u košarci 1999. godine na kojem u dresu manje perspektivnog kluba, neočekivanog u finalu, sudjeluje i autor stripa Frano Petruša, pod budnim okom trenera Daria, PTSP-om opterećenog ratnog veterana, jednog od posljednjih pripadnika zadnje linije obrane Vukovara, u čijoj se osobnosti lome brojne suprotnosti i traume hrvatskog poraća i tranzicije. Prekrasan strip, strip koji je usput postigao i nezapamćen uspjeh na francuskom (eeeej, francuskom!!!) tržištu. Djelo koje možda na najdojmljiviji način priča priču o ratu u Hrvatskoj. A tu ne pričam  samo o stripu.

Zatim već sad mitski 'Grendeli' Darka Macana i Edvina Biukovića. Kad su njih dvojica 1993. poslala svoj scenarij u izdavačku kuću Dark Horse Comics u državi Oregon, dobili smo 'Čudo iz Hrvatske'. Baš se tom frazom poslužila Diana Shutz, jedna od urednica DHC-a kako bi opisala ono što je osjetila kad je pročitala ovo jedinstveno remek-djelo hrvatske, a bome i svjetske stripovske baštine.

Mudraci - vojnici 

Naravno, tu je i neizbježni Dubravko Mataković čiji su stripovi i izrazito eksplicitni, duhoviti, pa čak i umjereno vulgarni crteži ismijavali neprijatelja i nudili nadu. A na kvalitetan način.

I na kraju se vraćamo na sam početak  te dolazimo do Štefa Bartolića i njegovih 'Mudraca'.

'Mudraci' koji su početkom devedesetih izlazili u Plavom zabavniku, a nakon njegovog gašenja i kratko vrijeme u časopisu HVIDRA, idejno nisu bili zamišljeni da izgledaju ovako kako izgledaju. Prema priznanju samog Darka Macana, tadašnjeg urednika Plavog Zabavnika, koji je u Plavi zabavnik regrutirao svakog živog te bio sretan kad bi mu se netko i odazvao, Macan je želio od Štefa Bartolića strip nalik na 'Mirka i Slavka'. Što banalniji, ideološki jednodimenzionalan strip koji će veličati hrabrost i nepobjedivost hrvatske vojske. Dobio je 'Mudrace'. Strip koji je progovarao o ratu na sasvim drugi način.

Smjestivši priču na prvu liniju bojišnice i za glavne junake postavivši jedan vod Hrvatske vojske, nazvavši ga 'Mudraci', Bartolić nam kroz šezdesetak stranica ovog stripa poklanja užitak čiji su glavni aduti humanost, prijateljstvo i požrtvovnost. I smijeh. Puno smijeha.

U 'Mudracima' neprijatelj je postojan samo u tragovima, izbjeglica, spaljenih domova, logora nema. Nitko od Mudraca nije visok, lijep ni plav niti je sposoban poput Bleka Stene u 'Saratogi' golim rukama podići top i iz njega šibati po marvi agresorskoj. Nitko od Mudraca nije ni spreman kao njemački vojnik pred napad na Staljingrad. Upravo suprotno. Svaki od Mudraca je osoba od krvi i mesa, sa svojim strahovima, nedosanjanim snovima, sitnim željama i propalim vezama te bez obzira što je Bartolić u Mudrace utkao svoju prepoznatljivu nit komedije i gega, bilo tko od nas može sebe ili nekoga od svojih bližnjih prepoznati u Mudracima. Čitajući 'Mudrace' ne mogu se oteti dojmu da sam gotovo iste priče slušao od svojeg oca dok je bio na frontu. Svi ti ratni filmovi koje sam gledao, knjige o ratu koje sam čitao nisu se ni blizu približili onom poimanju rata koji sam imao preko svojeg oca kao što su to 'Mudraci'. Ovdje nema imbecilnog herojstva ni konfekcijskog hrvatstva, ovdje nema lažnog domoljublja ni akcijskih uzbuđenja. Ovdje je fokus usmjeren na ljude i ono što uglavnom čini rat: čekanje. I kroz to čekanje mi upoznajemo Mudrace. Na svu sreću, ne 'Crnce', nego 'Mudrace'.

Izdavač: Ogranak Matice hrvatske Bizovac

Cijena: 60 kuna