Riječ je naime o dijelu programa Operativnoga plana (2007-2013), za koji je Hrvatska iz Europske unije dobila 11,6 milijuna eura, od kojih je 4,7 milijuna eura namijenjeno scrapingu. Europa uništava brodove kako bi smanjila ribarsku flotu i spriječila prekomjeran izlov ribe koji je u nekim zemljama EU-a već dosegnuo 80 posto ribljega fonda.

Prošloga tjedna u javnosti je osvanula vijest kako je u pulskome brodogradilištu Tehnomont počelo uništavanje ribarskih plovila te kako do kraja godine slijedi novi natječaj. Interes ribara bio je velik, mnogo veći od iznosa koji je Hrvatska dobila za isplatu odštete. Od 90 zainteresiranih, novca ima tek za njih 18. Lucijeta, brod Vlade Grubišina, nije među njima iako je on udovoljio svim kriterijima (54 broda od prijavljenih su udovoljila) Ministarstva poljoprivrede. Premda se tvrdilo da će ta prva dogovorena sredstva biti dostatna za uništenje 40-ak brodova ukupne nosivosti 1.800 tona GT-a, što je pet posto ukupne flote, to se nije dogodilo. Vlado je istodobno razočaran i ljut i kaže – na drugi natječaj neće se javiti.

'Prije svega kakav je to natječaj u kojem ti kažu da si udovoljio svim uvjetima, ali da ti neće dati novac – jer novca nema!', kaže Vlado, ribar od 1981, dodajući: 'Nemam više zdravlja ni snage ni volje, ali ću opet morati na more.'

Po njemu, cijela priča oko scrapinga 'postavljena je na krivo', a prije svega sporni su mu kriteriji.

'Još dok je trajao postupak utvrđivanja Pravilnika za scraping iz Ribarske zadruge Adria upozoravali smo na propuste i to da u postupak scrapinga, zbog mutnih, kriminalnih aranžmana, mogu ući brodovi kojima tu nikako nije mjesto, a to su velike drvene ribarice nekadašnjih društvenih ribarskih tvrtki, uništenih tijekom Domovinskoga rata. Te su brodove privatnici svojedobno kupili za sitan novac i godinama su vezani u portima, ne plove,  jer nijedan brod veći od 100 BRT na ovoj strani Jadrana nije isplativ bez potpora i poticaja iz državnoga proračuna. Oni dakle već godinama uopće ne love, međutim prati ih krivotvorena dokumentacija prema kojoj ispada da su aktivni i na temelju toga ostvaruju poticaje crpeći novac svih nas, poreznih obveznika, a sada bi njihovi vlasnici još trebali dobiti obeštećenje scrapingom

Bilo je također vrlo utemeljenih sumnja da će scraping biti odobren i plovilima kupljenima u Italiji, koja su bila obuhvaćena njihovim scrapingom, ali nisu bila uništena, već protuzakonito preprodana! Mjerodavni u Upravi za ribarstvo odgovarali su nam da postoje podaci o radu i ulovima tih brodova. Mislimo da oni nisu vjerodostojni. A kako da dokažem da su - falsificirani. Nikako. Ne kažem da su neki od brodova koji su dobili novac iz te kategorije, ali kriteriji nisu ulijevali povjerenje', kaže Grubišin i dodaje kako Uprava za ribarstvo nije usvojila nijedan od prijedloga zadruge kako bi se eliminirala mogućnost manipulacije.

U međuvremenu su se promijenili kriteriji za drugi krug natječaja za scraping i sada se, umjesto dosadašnjih 60 dana izlova (po godini, što za dvije godine iznosi 120 dana), traži 90 (ukupno 180), koliko Grubišin zbog bolesti u novom ciklusu nije uspio ostvariti. Zato će koća Lucijeta umjesto u rezalište opet na more. Za njenih 35 tona Grubišin bi u scrapingu dobio 4.000 eura po toni, plus 80.000 za povlasticu, sve u svemu 200.000 eura. Naime po već utvrđenim cjenovnim tablicama odšteta za brod od 50 BRT iznosila bi 83 tisuće eura, a za dvostruko veći 250 tisuća eura.

Inače, u Registar ribarske flote upisano je 4.039 plovila. Najveći postotak, više od 80 posto, čine plovila manja od 12 metara dužine. Najznačajniji dio ukupne tonaže hrvatske ribolovne flote čine plivarice, a najznačajniji dio ukupne snage višenamjenska plovila (više od 45 posto), tipična za mediteranski oblik ribolova, u kojemu najčešće nema ciljanih vrsta i u kojemu ribari tijekom godine često mijenjaju alat.

'Kad sam upozoravao na to da u scraping ulaze mladi ljudi od 25 godina, koji novac od broda ulažu u novo plovilo, a onda i dalje ribare (što ne bi smjeli) na tuđu povlasticu, odgovoreno mi je da scraping nije socijala. Zbog tog razloga odbijeni su naši prijedlozi da u kriterije uđu i godine života i ribarenja. A sada Irena Jahutka iz Ureda za ribarstvo tvrdi kako nigdje u Operativnom planu nisu naveli da mjeru scrapinga provodimo zbog ugroženosti ribljega fonda u našemu moru, već da je namijenjen ribarima koji idu u mirovinu ili se žele baviti nekom drugom djelatnošću. Koji su to umirovljenici od 25 godina?', pita se Grubišin.

'A kako to da scraping nije socijala kad ribari s otoka i iz Istre imaju veći broj bodova nego mi ostali? Kriterij je očito i socijalni, jer i oni i mi smo obrtnici i imamo ista prava', ljut je Grubišin.

Sjevernije u Istri Danilo Latin, dugogodišnji ribar i borac za ribarsku pravicu, Grubišinovo prozivanje istarskih ribara odbacuje jednostavnim argumentom: 'Ako su istarski ribari privilegirani, ako u startu imaju više brodova, zašto su u rezalištu završila samo tri broda iz Istre?', pita. Po njemu, ribari ne bi trebali nasjesti na priče o tome tko je prošao bolje jer, uvjeren je, 'scraping je veliko zlo za sve hrvatske ribare ma gdje lovili'.

'Uništavanje ribarske flote po meni je ravno nacionalnoj izdaji. To sam i rekao u Zadru kad je ministar Tihomir Jakovina nagovarao ljude da unište svoje brodove govoreći kako će za to dobiti nadoknadu iz fonda EU-a i neće na taj novac platiti porez', kaže Latin i dodaje da je 'Uniji priča o zaštiti ribljeg fonda samo fiktivni razlog'.

'Pravi je razlog da se podilazi lobijima i multinacionalnim kompanijama. Prije svega ta mjera je donesena prije nego što je Hrvatska ušla u EU, a to što se sada kod nas provodi dokaz je da se naši političari ne bore za interese svojih građana. Oni daju novac ribarima, uništavaju im brodove, ali ne govore da time uništavaju radna mjesta i da time slabe konkurentnost ionako slabe hrvatske riblje flote', ljut je i Latin. Po njemu, u ovom slučaju ne štima taj univerzalni europrincip. 'To je kao da u Njemačkoj zaključite da treba nekom izvaditi zub, a onda po principu ravnoteže tražite da se zub izvadi i jednom Hrvatu iako je njemu zub zdrav i nije za vađenje', slikovito zaključuje Latin pa hipotetski nastavlja.

Što ako se jednoga dana promijeni politika EU-a za izlov ribe? Tko će loviti u Jadranu kad Hrvati unište svoje brodove? Susjedi. To je jedna razina pitanja. Druga je da ćemo ribu morati uvoziti, a baš me zanima turizam koji će umjesto hrvatske ribe nuditi lignje iz Patagonije, brancine iz Maroka i tune iz Tajlanda. Recimo da je sada omjer ulovljene ribe i marikulture 70:30. Kad padne izlov, rast će marikultura. A tko ima novca za marikulturu - investitori i multinacionalne kompanije', dalje slaže razloge protiv scrapinga Latin.

Po njemu, Hrvatska, umjesto da zadržava brodove i istodobno provodi održivo gospodarenje ribarskim fondom, uništava hrvatsko ribarstvo.

Slično razmišlja i vodeći hrvatski stručnjak za ribarstvo, prof. dr. Alen Soldo, predstojnik diplomskoga studija Morsko ribarstvo na Odjelu za studije mora Sveučilišta u Splitu i prorektor za znanost i međunarodnu suradnju Sveučilišta u Splitu te član pregovaračkoga tima za poglavlje o ribarstvu. Po njemu, scraping je dio općega stanja u hrvatskome ribarstvu, a ono je – katastrofalno.

'Još od postanka nove hrvatske države nije napravljena nikakva smislena i stručno zasnovana strategija ribarstva koja bi osigurala održivo ribarenje i zaštitu živih bogatstava Jadrana. Ulazak Hrvatske u EU donio je mnogobrojne probleme jer bez obzira na to što smo kao zemlja bili rekorderi po periodu pregovaranja, apsolutno smo nespremni dočekali ulazak. Kao član pregovaračke skupine za poglavlje o ribarstvu znam da smo u danom trenutku i s obzirom na tadašnje okolnosti ostvarili vjerojatno najbolje rezultate, ali sam već tada upozoravao da su pregovori samo jedna zapreka, a da uspješno prevladavanje ostalih zapreka ovisi isključivo o našoj sposobnosti. Nažalost, planovi za upravljanje do dana današnjega uopće nisu napravljeni i gotovo je cjelokupan ribolov u Hrvatskoj zapravo ilegalan, tj. protivan europskim propisima', ističe.

Ipak, scraping je Unijina ideja?

'Program smanjenja ribarske flote s hrvatskoga je stanovišta nešto najpogubnije što nam se može dogoditi. Naime ako usporedimo našu i talijansku flotu, s obzirom na to da radimo na istome području, tj. Jadranu, vidimo da Talijani samo prema broju plovila imaju četiri puta veću flotu. Ako gledamo druge pokazatelje, primjerice snagu pogonskoga stroja ili veličinu brodova, ta razlika je još izraženija. S druge strane, površina Jadranskoga mora koja je pod našom ingerencijom umnogome je veća nego talijanska. I sad ćemo smanjiti flotu u istom postotku kao i Talijani, umjesto da oni smanje svoju flotu na razinu naše ili čak i manje s obzirom na to da imaju i manje mora za ribarenje!? Najgore od svega je to što takvu politiku zastupaju i neki naši predstavnici, ali ako se malo dublje začeprka te vide koje brodove takve osobe imaju i koliko ih uopće zanima nastavak rada u ribarstvu, odmah je jasnije zašto zastupaju takve planove', kaže Soldo dodajući 'kad se flota jednom smanji, nema naknadnoga povećanja'. A osnovno pravilo ribarske politike EU-a je da ako neka država, poput Hrvatske, nema više flotu za to, druga država članica ima pravo izlovljavanja resursa koji se mogu izlovljavati!

Osim toga, iskustva iz Italije kazuju kako scraping nije ono što bi u Bruxellesu željeli prikazati. Izlov kod susjeda Talijana i nakon scrapinga ostao je isti jer su veliki ribari preuzeli posao malih, odnosno onih koji su se odlučili za scraping.

S ove i s one strane Jadrana izgleda da je Europa ostrugala - male ribe.