Najslabija karika demokratskih sustava je istovremeno i najjača – sloboda govora i pravo na političku utrku apsolutno svih ideoloških sustava. Sve dok netko ne završi s metkom u čelu ili na odjelu za traumatologiju samo zato što je tamnije boje kože i prodaje indijski tekstil, umjesto da se zove Hans i radi u Mercedesu. U posljednjih dvadesetak godina vrlo je malo stranaka u Europi i našem susjedstvu zaradilo crveni karton zbog političkog programa. Razlog je jednostavan. Možda su puno galamile, no malo su ili ništa učinile, što je na našu radost standardna boljka svih ultranacionalista i nastranih domoljuba koji mjere svoj patriotizam dubinom netrpeljivosti prema ideološki konstruiranim objektima mržnje. Recimo, prema Eskimima koji imaju frižider. Daj im nekoliko zastavica i transparenata, dva politička protesta godišnje, interni bilten u kojem će prebrojavati eritrocite i kromosomske parove i bit će sve OK.

U nekoliko recentnih slučajeva odmahivanje rukom ipak nije bilo dovoljno te su vlade pokrenule zakonsku demontažu kojekakvih političkih radikala u naivnoj nadi da će im oslabiti javnu prisutnost i vezivno tkivo. Zabrane su redovito kontraproduktivne te osim što raspiruju gorljivost postojećih pristaša, djeluju kao motivator za sve distancirane simpatizere da se izravnije angažiraju. Saznala je nešto o tome i njemačka vlada koja je pred desetak godina ušla u sudsko natezanje u svrhu zabrane Nacionalne demokratske strankeNjemačke (Nationaldemokratische Partei Deutschlands, u daljnjem tekstu: NPD).

Lider NPD-a Udo Voigt otvoreno poziva na bojkot ustava i parlamentarne demokracije i bez dlake na jeziku se nastavlja na nacističko nasljeđe antisemitizma i rasizma. Bundestag je pokušao ishoditi sudsku zabranu stranke, no otkriveno je da su mnogi u užem vodstvu NPD-a bili vladini špijuni i informatori. Neki među njima pisali su i nacističke propagandne tekstove za stranku. Sud je odbacio optužbu Bundestaga da je NPD neustavan, a Voigt se 1. siječnja ove godine udružio s Unijom njemačkog naroda.

Ako već nisu zabranjeni, njemački neonacisti ipak su morali zavući ruke duboko u džepove. U travnju 2009. kažnjeni su sa 2,5 milijuna eura zbog lažiranja knjigovodstvenih dokumenata, što ih je dovelo na rub bankrota. S druge strane, izjave vodstva da je Afrika pokorila Bijelu kuću ili da je nebijela Amerika objava rata svim ljudima koji vjeruju da je temelj ljudskog roda organski uspostavljen društveni ustroj utemeljen na jeziku, kulturi, povijesti i tradiciji, prošle su prilično besplatno.

Probleme je Europi stvarala i Slobodarska strankaJörga Heidera koja je 2000. ušla u koalicijsku vladu predvođenu Wolfgangom Schüsselom i pretvorila Austriju u europskog gubavca. U nekoliko mjeseci tihih sankcija nitko se u EU-u nije htio susretati s austrijskim kancelarom sve dok se koruški antiimigrantski ljepotan koji je volio brze pile nije maknuo s mjesta stranačkog predsjednika i dok međunarodnim kolegama nije objašnjeno da  Slobodarska stranka nema nikakvog utjecaja na državnoj razini.

U Beligiji je nešto drukčija priča. Separatistička i antiimigranstka flamanska stranka Vlaams Blok pokupila je sudsku pljusku 2004. kada je optužena za kršenje antirasističkih zakona i propagiranje diskriminacije. Presuda – zabrana pojavljivanja na televiziji i ukidanje državnih subvencija. Vlaams Blok se ubrzo potom raspao i ponovno okupio pod imenom Vlaams Belang, uz riječi: 'Promijenili smo ime, ali ne i trikove. Promijenili smo ime, ali ne i program.' Istini za volju, danas su daleko oprezniji u izražavanju ekstremnijih stavova.

Francuska, očekivano, i nije najplodnije tlo za neonacističke huligane koji bi se mogli organizirati u stranku. Dogodio se skandalčić kada je grupacija pod imenomRadikalno jedinstvo 2002. pokušala atentat na Jacquesa Chiraca. Pomahnitali Maxime Bruniere je za vrijeme parade na Dan Bastilje iz kofera za gitaru izvadio pušku. Sve je završilo ekspresno po dvadesetpetogodišnjeg mladića koji je stavljen iza brave, a skupini je ukinuta egzistencija. Le Penov Nacionalni front, premda je šarmirao popriličnu količinu glasača na predsjedničkim izborima iste godine, 2005. je morao iskeširati omanju količinu eura kazne zbog izjava njegova predsjednika Jeana-Mariea. Rečenice tipa 'Okupacija Francuske nije bila tako nehumana.' i 'Nacističke plinske komore bile su tek detalj Drugog svjetskog rata.' došle su s računom od 183.000 eura. Bruno Gollich, drugi istaknuti član NF-a, također je opaljen po džepu sa 55.000 eura i tri mjeseca uvjetnog zatvora zbog izjave da bi postojanje plinskih komora tek trebalo povijesno dokazati.

U Elizabetinom kraljevskom dvorištu situacija je pak napeta po pitanju Britanske nacionalne stranke (British national party). Toliko su ugroženi imigrantima da je čelnik BNP-a izjavio da su spremni platiti svim nebijelcima povratak u matične zemlje. K tome, jedan od uvjeta za članstvo bio je pripadnost bijeloj rasi. 2009. zbog navedenog paragrafa u statutu stranke zamalo su zabranjeni. Sada načelno pripuštaju i ostale rase, no nekako ne vjerujemo da postoji ijedan suicidalni mazohist obojene kože koji bi ispunio pristupnicu. Nisu nešto uspješni na izborima, nema ih u britanskom parlamentu, no imaju dva člana u europskom. Očekivano, u neobično toplim odnosima su s austrijskim slobodarima.

U Italiji Nizozemskoj Mađarskoj i skandinavskim zemljama krajnja desnica s tek blago zatupljenom oštricom ne samo da ne pleše na rubu ilegale, već predstavlja relevantnu polugu vlasti u distribuciji saborskih mjesta. Talijanska Sjeverna liga koalira s Berlusconijem, otvoreno je ksenofobna i svojevremeno je drukala za ideju odvajanja sjevera Italije. Nizozemac Geert Widers i njegova Slobodarska stranka treća su politička snaga u zemlji, funkcioniraju praktički kao kult s misijom izgona islama iz Europe, dok mađarski Jobbik jednako bljuje vatru i na neoliberalizam i na multikulturalni socijalni liberalizam zagovarajući strogo nacionalnu državu. Podatak da su osnovali paravojnu formaciju Mađarska straža - sud ju je proglasio neustavnom jer izravno ugrožava prava manjina - govori otprilike sve.

Daleko drastičnije prošla je češka Radnička stranka koja je zavrtjela svoj program oko izgona Roma, ksenofobije i homofobije. Zabranjen im je rad u veljači prošle godine, najavljuju tužbu, stižu prigovori zašto se onda ne ukine Komunistička partija Češke i Moravske. No prigovor nije na mjestu.

Iako su kriminalna djela ekstremne ljevice i desnice kroz povijest izgledala slično, na ideološkoj razini situacija je bitno različita. Lijevi totalitarizmi u teoretskom su ishodištu koliko-toliko hranili ideju jednakopravnosti, naglasak je bio na idejnoj spoznaji - klasna borba, fetiš robe, izrabljivanje tuđeg rada i privatizacija sredstava za proizvodnju... Svatko je mogao sudjelovati u 'revoluciji' ukoliko je to htio. Ništa čudno što su brijači i švelje, barem načelno, imali pravo dogurati do vrha centralnih komiteta koliko god to u praksi dobivalo parodijske i priglupe oblike. Nisu načela kriva što je izvedba loša.

Desnica se, naprotiv, u prvom koraku idejnog objašnjavanja svijeta temelji na diskriminacijskoj, 'organskoj' podjeli prema rasi, nacionalnosti, porijeklu, seksualnim preferencijama – tj. prema stvarnostima koje nisu predmet osobnog izbora i nemaju racionalnu podlogu. Osim ako netko ne uzima zaozbiljno 'znanstvene' dokaze da je arijska rasa superiorna i da su crnci bliži prirodi nego Homo sapiensu. Doduše, nije da ih nema. Drugim riječima, svako ekstremno desničarenje smrdi od glave i predstavlja delikt protiv ljudskog uma i dostojanstva već samom egzistencijom na papiru.