Najteže je ući u tu odvratnu prostoriju, mjesto gdje su ubijali. Siva limena klizna vrata hangara, prošarana rupama od metaka, odškrinuta su, a unutra se ne vidi ništa. Sivi mrak u koji se čovjek zagleda i sa zebnjom očekuje neku pojavu. Bljesak kokarde na mjesečini. Čelo nekog psihopate. Ali nema tih duhova i ne čuju se njihove prijetnje i psovke. Samo mračna tišina i onda unutra fotografije mučenih Vukovaraca koje zasjaje po zidovima na trideset sekundi, naizmjenično, pa se ugase.

Ispod njihovih lica piše da je netko rođen 1973., jedna baka 1931., najmlađi dječak imao je tek 16 godina, kada su ga agresori 20. studenog 1991. iz vukovarske bolnice odvezli autobusom pet kilometara jugoistočno od grada, u logor na farmi, satima zlostavljali i pogubili, zajedno s između 255 i 264 ranjenika, vojnika i civila. Bageri su zemljom u rupu zatrpali leševe, dokaze ovog najvećeg ratnog zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata, ali ne i nedjelo zločinaca, koji su se kasnije u okupiranom Vukovaru hvalili da su 'sinoć ubijali od 17 do jedan sat', kako su to u Haagu posvjedočila dva srpska novinara, jer im profesija i ljudskost nisu dali da šute o barbarstvu i pljačkama.

U tom skladištu, ne većem od naša tri prosječna stana, 300 kvadrata, nedužni ljudi znali su da ih je napustila sva dobrota i hrabrost ovoga svijeta. Kada je blokiran zadnji put spasa iz grada čuli su i da njihova vojska raspolaže snagom da uspješno probije obruč oko grada. Barem da netko pokuša odlučnije od prvog predsjednika Franje Tuđmana i njegovog slavnog zahtjeva zapovjedniku obrane da mu molbu upomoć napiše, da mu dostavi faksom, koji nema, kao ni branitelj zadnjeg metka barem za sebe.

I sada, na obljetnicu tog pokolja, brojni domoljubi trube o zahvalnosti 'žrtvi Vukovara za slobodnu Hrvatsku'. Što to znači, ta jednina žrtve, kad se točno zna koliko je ljudi stradalo? U čemu je simbolika? Zar stvarno mislite da je novinar i pisac Siniša Glavašević, čije je tijelo bilo na dnu grobnice, napisavši onu optužnicu protiv tadašnjeg državnog vrha za sudjelovanje u zločinu, gajio više ikakvu vjeru u tu državu da bi podnio bilo kakvu žrtvu za nju? Ili da je ikome od tih jadnika nešto značio Oltar domovine?

Posjetitelj Spomen doma Ovčara ne može da se ne sjeti tih činjenica, jer nema nikakve simbolike u smrti jednog 77-godišnjeg djeda i jedne trudnice, koji su se unutra našli, a nismo ih uspjeli spasiti.

'Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu', unutra, okruženi licima ubijenih, najbolje ćete shvatiti gorčinu tih Glavaševićevih riječi, koje je u serijalu 'Priče iz Vukovara' iz podruma poslao u Zagreb.

Još je gore koristiti njihovu tragičnu sudbinu kao jedan svećenik riječima da je Vukovar 'nastao na žrtvi ljubavi, a razaran je kricima mržnje', uvjeren da je toliko dobar i vrijedan da ima pravo na tu 'žrtvu ljubavi'.

Tko djecu plaši onim svijetom i onim paklom, neka skrene s glavnog puta, kroz drvorede u poljima, do vrata tog mračnog skladišta i vidi što je bio pakao, gori od onog zamišljenog. Neka prisloni svoju osobnu kartu uz pasoš 18-godišnjeg Vedrana Galića i promisli pripada li taj tinejdžer nekoj državotvornoj i religioznoj simbolici ili je samo čovjek, koji bi možda pobjegao iz ove Hrvatske da je živ. Njihova crvena imena kruže u spirali nasred hangara, prema jednoj svijeći, kao da ulaze u našu tamnu podsvijest, koju uspješno krijemo.