Ako se pokaže uspješnom, inovativna tehnika mogla bi biti korisna i u istraživanju te eventualno liječenju brojnih poremećaja, od autizma do kardiovaskularnih bolesti.

Nizozemski grant Rubicon, koji je na Sveučilištu u Amsterdamu dobila za dvogodišnju studiju na Oxfordu, trebao bi joj omogućiti da u potrazi za odgovornim genima prva pokuša upotrijebiti primjenu strojnog učenja u genetici.

U intervjuu za tportal naša je znanstvenica, koja je trenutno pri kraju doktorskog studija, objasnila da bi njen projekt mogao uvelike pridonijeti potrazi za genima relevantnim ne samo za bihevioralne osobine, nego za sve složene poligenetske osobine kao što su primjerice tjelesna visina i težina, razine inzulina, kardiovaskularne i neurološke bolesti, bolesti imunog i probavnog sustava, psihijatrijski poremećaji i mnogi drugi problemi.

'Trenutno se u identifikaciju gena odgovornih za ove i druge složene osobine ulažu milijarde eura s malo uspjeha. Moje istraživanje temeljit će se na činjenici da postojeći pristupi ne koriste optimalno sve raspoložive podatke o DNA te da bi se primjenom umjetne inteligencije, odnosno strojnog učenja, njihova iskoristivost mogla znatno poboljšati', rekla je mlada doktorandica.

Koja je tajna nove tehnike?

U svojem istraživanju Franić planira koristiti podatke iz najveće studije depresije u svijetu, CONVERGE, provedene na 12.000 ispitanika. Budući da su oni uglavnom preveliki da bi se analizirali u cijelosti, čak i superračunalima, pokušat će na njih primijeniti svoj inovativan pristup.

'Prvo ću podijeliti genome testiranih na komadiće koji se obično nasljeđuju zajedno. Nakon toga ću na svaki od njih primijeniti algoritme koje ću istrenirati da razlikuju depresivne od nedepresivnih ispitanika. Djelići DNA na temelju kojih će se klasifikacija uspješnije obavljati morali bi biti u uzročnoj vezi s depresijom. Budući da nijedan gen za depresiju dosada nije nađen, ako uspije, metoda bi trebala imati veliko značenje', objasnila je naša sugovornica.

Na pitanje koliko je dobila, kaže da grant Rubicon, koji obično dobiva samo 10 posto najboljih kandidata, u njenom slučaju iznosi oko 1,2 milijuna kuna. Na kraju metodu planira implementirati u softverski paket koji će omogućiti njenu širu primjenu na bilo koju složenu osobinu.

Za genetiku, medicinu, farmaciju...

Projekt bi, ističe, mogao biti vrlo utjecajan kako unutar, tako i izvan genetike.

'Otkriće novih gena za depresiju značilo bi moguću identifikaciju dosad nepoznatih molekularnih mehanizama koji utječu na ovaj poremećaj, što bi pak olakšalo otkrivanje novih meta na koje bi se mogli primijeniti novi lijekovi. Budući da mnogo ljudi pati od depresije barem jednom u životu, otkriće bi moglo biti značajno za velik dio društva. Neuspjeh u identifikaciji novih gena značio bi da na depresiju utječe više gena nego što se dosad pretpostavljalo ili da rijetke varijacije u genomu nemaju značajnijeg utjecaja na depresiju. Osim toga, softverski paket koji ću razviti i besplatno distribuirati značio bi da će metoda biti primjenjiva na druge složene ljudske osobine, a time važna ne samo za genetiku, već i za medicinu, farmakogenetiku, farmaciju i biofarmaciju', istaknula je naša znanstvenica koja je 2006. magistrirala psihologiju na Sveučilištu u Zagrebu.

Ambiciozna i uspješna Požežanka dosad je dobila brojne hrvatske i inozemne stipendije i grantove, a već je objavila niz vrijednih radova.

Prije novog granta uglavnom se bavila genetikom bihevioralnih osobina. Velik dio doktorata provela je proučavajući blizance iz nizozemskog registra, jednog od najvećih u svijetu, a uključuje brojne podatke o blizancima i njihovim obiteljima.

'Blizanci su idealan prirodni eksperiment jer dijele istu DNA, ako su jednojajčani, ili prosječno 50 posto DNA, ako su dvojajčani. Njihova sličnost u osobinama koje se proučavaju često ukazuje da je osobina nasljedna. Koristeći ovu jednostavnu logiku bihevioralni genetičari su utvrdili da je većina bihevioralnih osobina nasljedna. Zanimljiv primjer je inteligencija, koja je u ranom djetinjstvu nisko nasljedna - oko 20 posto - ali s godinama postaje sve više, 40-60 posto kroz djetinjstvo i pubertet do oko 80 posto u kasnoj adolescenciji i odrasloj dobi', kaže Sanja Franić.

Puno bolji uvjeti, svi su kolege...

Naša sugovornica kaže da su joj uvjeti rada u Nizozemskoj općenito puno bolji nego u Hrvatskoj jer su, za razliku od većine hrvatskih sveučilišta, nizozemska prvenstveno istraživačke institucije koje imaju dovoljno zaposlenika da bi omogućile istraživanja kao primarne aktivnosti.

'Predavanja sačinjavaju samo 10 do 20 posto posla, što znači da godišnje provedem oko mjesec dana predajući, a ostatak vremena u znanstvenom radu. Elitizam, koji sam znala primijetiti za studija u Hrvatskoj, ne postoji. Iako su mnogi od profesora svjetski poznati znanstvenici, uglavnom su skromni, a svako izražavanje osjećaja važnosti smatra se neukusnim. Svi se oslovljavamo imenom, na što sam se morala navikavati. Naravno, novca je daleko više. Država puno ulaže u znanost, a Nizozemci su u svijetu poznati kao vrhunski znanstvenici. Organizacijska kultura je puno horizontalnija u smislu da nadređeni i podređeni uglavnom ne postoje. Svi se cijene jednako i općenit stav je da smo svi kolege. Meni takav sustav puno više odgovara. Radi se puno, kao i na hrvatskim sveučilištima, samo što mi se čini da se kolege u Hrvatskoj gotovo uopće ne stignu baviti znanstvenim radom.'

Nema ni seksizma, naprotiv!

Iskustvo naše sugovornice pokazuje da problemi vezani uz spolnu diskriminaciju u Nizozemskoj praktički ne postoje.

'Ustvari, ovdje je situacija često obrnuta – žene su nerijetko moćnije od muškaraca, iako se naglašava jednakost. To se odražava i u znanosti u kojoj su na nekim odsjecima žene zastupljenije. U nekim strukama muškarci se još uvijek nešto brže probijaju, no vjerujem da se razlika smanjuje. Osobno, nikad nisam imala osjećaj da sam diskriminirana kao žena', ističe Franić.

Zašto u Nizozemskoj, a ne u Hrvatskoj?

Na pitanje koji su ključni razlozi zbog kojih je svoju karijeru odlučila nastaviti u Nizozemskoj, odgovara kratko: 'Stručnost i resursi koji u Hrvatskoj ne postoje.'

'Dakle da bih se bavila ovim čime se bavim, moram biti u inozemstvu. Jednog dana bih voljela doprinijeti razvoju znanosti u Hrvatskoj prikupljanjem sredstava za osnivanje novog sveučilišnog odsjeka ili istraživačke grupe i treningom mladih znanstvenika. Vjerujem da će povećana mobilnost koju omogućava članstvo u EU s vremenom pridonijeti tom cilju', kaže.

Nije samo novac; ugodniji je i život

Osim radnih uvjeta, više joj odgovara sam život u sjeverozapadnoj Europi.

'Ljudi su puno izravniji, što na početku velik broj stranaca doživljava kao grubost. No kad se čovjek navikne na taj način komunikacije, shvati da je ustvari lakši od našeg. Atmosfera je puno opuštenija i pozitivnija, ljudi poštuju tuđe granice i izrazito su tolerantni. Radi se puno, no za razliku od SAD-a, postoji dobra ravnoteža između posla i privatnog života. Sve se radi na organiziran, učinkovit i kvalitetan način. Ljudi su puno zadovoljniji nego kod nas; suprotno uvriježenom mišljenju, ne toliko zbog više novca, nego zato sto žive u funkcionalnijem sustavu. Nizozemska ima jaku kulturu suradnje, vidljivu svugdje, od poslovnog okruženja do naizgled trivijalnih stvari kao što je podržavanje nizozemske nogometne momčadi. Nakon što sam dosta dugo živjela i u Hrvatskoj i u Nizozemskoj, vjerujem da je upravo ta kultura suradnje, u kombinaciji s poslovnim duhom, ključna i u ekonomskom i društvenom uspjehu Nizozemske', zaključuje Franić.