Sredina ožujka je. Irina Pronenko sa suprugom i mačkom u bijegu iz ratom pogođenog, 2000 kilometara udaljenog Harkiva te od ukrajinske oštre zime na putu prema Crnoj Gori izlazi iz vlaka na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Bilo je 17 stupnjeva, nosnice joj je ispunio miris marelica u cvatu, a nakon nekoliko gutljaja kave na kolodvoru suprugu je rekla: 'A da ipak probamo ostati ovdje?'

Samo nekoliko mjeseci kasnije Irina s Natalijom Griščenko i nekoliko volonterki okupljenih u prvoj ukrajinskoj udruzi u Hrvatskoj, Svoja, pomaže ostalim Ukrajincima u pronalasku posla, pokretanju vlastitog biznisa i integraciji u ovdašnje društvo.

'Dva tjedna prije rata nešto se osjetilo u zraku. Prva četiri dana invazije samo sam gledala kroz francuski prozor novog stana u Harkivu u koji sam došla pronaći mir 2014. bježeći od rata u Luhansku te nikako nisam mogla prihvatiti da je opet počelo. Ali znali smo da uvijek mora postojati neki izlaz', govori nam Irina na gotovo tečnom hrvatskom.

Učila hrvatski samo mjesec dana, sada prevodi na razgovorima za posao

Po dolasku u Hrvatsku ova 32-godišnjakinja samo je mjesec i pol pohađala tečaj hrvatskog jezika, a sada u ulozi prevoditelja pomaže ostalim Ukrajincima u Zagrebu na razgovorima za posao. 'Tako se ruši jezična barijera na prvom koraku razgovora s poslodavcem, a daljnja komunikacija onda ide lako', ističe Irina te je, kako kaže, na tečaju hrvatskog naučila samo prezent, ali zato sada živi samo u sadašnjosti.

Na ideju o osnivanju udruge došla je predsjednica udruge Natalia, koja je izbjegla iz Irpina, jednog od razrušenih ukrajinskih gradova heroja koji se nalazi u predgrađu Kijeva. Njezina kuća uništena je tijekom bombardiranja, a Hrvatsku je sa sinom došla u ožujku.

'Sve smo se upoznale na internetu jer su svi tako pomagali jedni drugima. Hrvatska nam je ponudila sve, ali većina nas nije imala odgovor na pitanje: 'Gdje?' Pokušali smo dati odgovore na to pitanje, počeli smo kao volonteri, istraživali i onda shvatili da puno više možemo učiniti ako zajedničke snage kanaliziramo kroz udrugu', govori nam Natalia.

Udruga Svoja službeno postoji od kolovoza, a dosad je pomogla oko stotinjak Ukrajinaca pronaći posao. Predsjednica udruge, koja je kako kaže 'u prošlom životu radila u banci', iznenađena je time koliko im je dugo trebalo da u Hrvatskoj osnuju udrugu. Tri mjeseca prikupljale su dokumentaciju, a mjesec i pol bilo je potrebno samo da otvore račun u banci. 'Polako, tako je to u Hrvatskoj', smije se Natalia.

Potiču samozapošljavanje: Nekoliko Ukrajinaca otvorilo svoje tvrtke

Većinom su to poslovi za koje nije potrebno poznavanje hrvatskog jezika pa tako mahom rade u trgovinama, pekarnicama, cvjećarnicama i slično. Tvrtke partneri su im Pan-Pek, Mlinar, Studenac Market i Ledo, a koje redovito zapošljavaju izbjeglice iz Ukrajine. Udruga se financira donacijama, a uz pomoć udruge Solidarna sada surađuju i s međunarodnim partnerima UNICEFOM, UNHCR-om, Isusovačkom službom za izbjeglice i mnogim hrvatskim institucijama.

Neki su uz pomoć udruge osnovali i svoj obrt. Tako su niknule građevinske tvrtke u Rijeci i u Zagrebu, sushi restoran u Zadru, salon ljepote u Splitu, a uoči nove godine planira se otvorenje i ukrajinskog restorana u Zagrebu. Kako kažu, u Ukrajini je velik broj visokoobrazovanih ljudi te dosta onih s fakultetskom diplomom sada u Hrvatskoj, dok ne nauče jezik, radi 'jednostavnije' poslove.

Diploma u džepu, ali u Hrvatskoj ne vrijedi

Među Ukrajincima koji traže posao ima masera, kozmetičara, frizera, cvjećara i socijalnih radnika. Nekima od njih udruga je uspjela pronaći posao u struci, a neki sada rade nešto potpuno drugo u odnosu na život u Ukrajini. Ima i onih s fakultetskim diplomama i sa znanjem engleskog jezika koji su se uspjeli zaposliti u IT sektoru.

'Trenutačno se u Zagrebu nalaze 22 liječnika iz Ukrajine koji ne mogu raditi u struci', kažu nam Natalia i Irina, ukazujući na duge, teške i obično jako skupe procedure nostrifikacije stranih diploma u području zdravstva. Do tog su broja došle online anketom pratitelja svoje stranice na Facebooku koju prati gotovo tisuću Ukrajinaca. Kako kažu, većina ih odustane od procesa nostrifikacije kad se suoče sa surovom hrvatskom birokracijom.

'Znamo da je u Hrvatskoj kriza u obiteljskoj medicini. Kad bi sustav samo pokušao dati priliku ovim ljudima, kad bi se pokušalo s nekim probnim razdobljem... Poznajem jednu liječnicu koja trenutačno radi u zagrebačkoj trgovini. Da joj sustav omogući da radi u svojoj struci, možda bi ostali Ukrajinci mogli biti njezini pacijenti', govori Irina, istaknuvši primjer Poljske koja je promijenila zakon za liječnike iz Ukrajine te oni sada za mjesec dana mogu nostrificirati diplomu i krenuti s radom.

Kako bi Ukrajinci što prije naučili jezik, u sklopu udruge organiziran je i tečaj hrvatskog, a dosad ga je pohađalo dvjesto Ukrajinaca. Od kolovoza je u suradnji s Plavim uredom održano i nekoliko konferencija u Hrvatskoj na kojima informiraju svoje sugrađane o potrebnim koracima pri (samo)zapošljavanju, a nakon njih i konzultacije za različita područja. Ukrajinci koji im se jave preko njihove stranice prvo moraju ispuniti anketu, pa svakom onda uz personalizirani pristup daju potrebne informacije, usmjerenja te ih u konačnici spajaju s potencijalnim poslodavcima. S onima koji su u Zagrebu, Irina odlazi i na razgovor za posao kao prevoditeljica, a nadaju se da će s vremenom i sugrađanima u drugim dijelovima Hrvatske osigurati prevoditelja.

Neki se vrate u Ukrajinu pa shvate da ne mogu tamo više živjeti

U Hrvatskoj se, prema njihovim riječima, trenutačno nalazi gotovo 22.000 Ukrajinaca. Nakon oslobađanja nekih ukrajinskih gradova neki su se pokušali vratiti u Ukrajinu, no nakon nekog vremena vratili su se u Hrvatsku. 'To je posebno teško. Ti se ljudi ponadaju da je gotovo, vrate se kući i onda shvate da je sve razrušeno, da nema grijanja, struje, da nema osnovnih uvjeta za život', kaže nam Irina.

Ona se pak s majkom koja je ostala u Donbasu čuje samo jednom mjesečno zbog u potpunosti uništene telekomunikacijske strukture. Ipak, Ukrajinci koji su ostali na razorenom području pozitivnim duhom prkose teškoj sudbini. 'Ljudi kupuju bor, božićne poklone za djecu i lampice na baterije, to je glavna ideja. Nećemo prihvatiti ulogu žrtve', objašnjava Irina. Prkošenje inerciji patnje svojim primjerom pokazuju i Irina i Natalia. 'Imaš posao, zarađuješ svoj novac, koristan si ekonomiji u zemlji u kojoj se nalaziš. Nisi parazit, doneseš sa sobom nešto korisno, i svima je dobro', ističe.