Uredno zaobilazim teme vezane za aktualnu humanitarnu akciju obnove vukovarskog vodotornja, iako to baš i nije lagana stvar. Vodotoranj mi upada u vidokrug gdje god se okrenem: od pogleda kroz prozor spavaće sobe do medija, od škole u koju idu moja djeca, do sporta i estrade, onako kako neka akcija s mnogo plemenitijim ili korisnijim motivima ne bi uspjela.

Vodotoranj rula.

Ovdje se više ne poziva samo na zajedništvo, već se tom zajedništvu dodaje jedna još afektivnije nabijena riječ: domoljublje. A trgovina takvim stvarima i pojmovima u meni izaziva mučninu. U mom malenom svemiru domoljublje se ne iskazuje žicanjem ili žicanim kunama. Ipak, dajem djetetu kune za školsku humanitarnu tombolu i šutim. Ne kvarim mu ideju kako sudjeluje u nečem zaista velikom. Kada su riječi u pitanju, saplela sam se o Vodotoranj samo jednom, ovdje, na tportalu. Onako, usput, zamjerajući vukovarskom gradonačelniku nedostatak vizije razvoja grada i, po mojoj skromnoj procjeni, određenu potrebu za samopromocijom. Kao što rekoh, samo mu još nedostaje žičara.

Ali, eto, ovih dana se uzburkalo. Recimo, Nebojša Čović je pokazao kako simboli djeluju na primitivnog čovjeka. Ako nisunjegovi, naravno. Ili ako jesu, ali simboliziraju gadost u kojoj je iosobno sudjelovao. Pokazao je taj Čović koliko čovjek može nemati obraza.

Za one manje informirane: Čović je sljedbenik politike Slobodana Miloševića odnosno onaj koji je bio u ekipi koja je skršila ne samo Vodotoranj, već i cijeli grad sa stanovnicima koji su se u to mučno vrijeme zatekli u njemu, čovjek koji je prošao sve političke opcije (od komunista preko demokrata do liječenih četnika), malverzacije, privatizacije, čije se ime povezuje uz mafiju i ubojstvo bivšeg premijera Đinđića, i na kraju se usidrio na čelnom mjestu KK Crvena Zvezda s prstima koje se pružaju i do nogometnog kluba. Čoviću smeta to što košarkaški klub Cedevita daje par desetaka tisuća kuna za obnovu vukovarskog Vodotornja. 

A nije jedini. Svuda oko nas puno malih i velikih Čovića ili onih koji odbijaju sjećanje na žrtve koje je netko usmrtio u ime ideje koja im je bliska. Ili je samo pripadnik istog plemena.

Ili odbijaju 'srpske novce' kao što to izjavljuje Miodrag Demo, na zgražanje svih koliko-toliko normalnih ljudi. Jer, kamo sreće da je Srbija obnovila polovicu Vukovara (ako ne cijeli), jer se odande i rušio. I ne samo zato, već i iz puno važnijeg razloga: u Vukovaru žive i Srbi, a njihova potreba je nešto više od redovitog slanja kompleta srpskih narodnih nošnji, od slavonskog do leskovačkog kraja ili ciklusa predavanja o Kosovu, Karađorđu ili Živojinu Mišiću.

To natezanje oko Vodotornja me je potaklo da malo detaljnije razjasnim svu ambivalentnost oko ovog projekta.

Zašto nisam oduševljena

Još pamtim dane kad se po Hrvatskoj u ime Vukovara, a bez pristanka Vukovaraca, naricalo, plakalo i sakupljalo novac za sve i svašta. Za komarce, turističke vlakiće, ljetovanje djece. Pa i za vodotoranj čijih su tri milijuna kuna doniranih od zadarske županije, netragom nestali.

Ljudi ne vole prosjačenja. Brzo im dođe na živce ta stalna kuknjava i glumljene žrtve, pa se od iskrene sućuti začas dođe do prezira. Vukovar to nije zaslužio. Njemu treba štap, a ne riba.

Zaista, mislim da se Vukovar cijelo vrijeme obnavlja i gradi jednim poputno obrnutim i nelogičkim putem. Umjesto da je gradska vlast servis koji na najpametniji način troši novac svojih građana, pa i potiče ih na poduzetništvo, obrtništvo, stvaranje novih dobara iz kojih će se grad poslije lakše šminkati, on se dotjeruje, nabacuje na svoje rošavo lice tone pudera dok ljudima krče crijeva.

Svaka peta kuća u Vukovaru je prazna, a svaka sedma na prodaju. Tko će ostati živjeti u ovom diznilendu domoljublja, kad se zadnji radno sposobni Vukovarac uputi u neki od gradova Europske unije? Tko će paliti i gasiti svjetlo u Vodotornju?

Ali to izgleda nikoga ne dira.

Ljudi vole simbole. Osobito ih vole ako u sebi sadrže najrudimentarnije arhetipsko značenje. Ako je u formi tornja odnosno falusa. Što grandioznijeg falusa, ako je to moguće.

A Vukovar ga ima. I, onda, što može snažnije potaknuti pojedinca ili mase, od falusa koji je prošao kroz traumu pokušaja kastracije?
E, tu se ne pronalazim.

Zašto Vodotoranj ipak treba obnoviti?

Zato što postaje opasnost za građane i turiste koji ga obilaze. A obilaze ga. I pri tome se ne zadovoljavaju samo fotografiranjem iz daljine već prilaze uz samo podnožje, a najhrabriji pronalaze načina za ulazak u njegovu utrobu, sve do vidikovca koji ne posjeduje zaštitnu ogradu.

Odvaljeni komadi betona vise na potrganoj armaturi. Najopasniji su dijelovi uklonjeni, ali vrijeme čini svoje. Kiša i led, pogotovo. Ako padnu na nečiji glavu, ta će nastradati bez obzira koje je nacionalnosti.

Jer, ako ste mislili da ranjeni Vodotoranj impresionira samo Hrvate, prevarili ste se. Na stranici vukovarskih geocacheva možete pronaći komentare i fotografije Kanađana, Finaca, Čeha. Ima ih koji su u Vukovar došli specijalno zbog tog i takvog trofeja. Na većinu ta posjeta ostavlja emotivan dojam.

Pa zašto onda ne obnoviti tu građevinu, ne samo da bi spriječili moguće nesreće nego da bi prodajom karata osigurali kruh za nekoliko obitelji?

Ali ako to već činimo (od grada Vukovara pravimo monumentalni spomenik jednim žrtvama i jednom teškom vremenu), zašto smo indiferentni ili čak odbijamo dostojno obilježiti mjesta stradanja drugih ljudi? Zašto djecu koja dolaze u Vukovar informirano selektivno, samo o onome što je dio naše nacionalne traume i žrtve?

Kako je brisan Vukovar

Tijekom 1941. i 1942. izbrisana je cijela jedna etnička zajednica, inače dobro asimilirana, produktivna i progresivna. Zajednica čiji su pripadnici zaslužni za prvu bolnicu u gradu, za gimnaziju, za teniske terene, tiskare, promociju stranih jezika i općenito veće razine društvenog života tadašnjeg Vukovara. Iz svojih kuća je izbačeno oko 306 Židova, zatvoreno u Sinagogu, a potom, u nekoliko faza, poslano u logore i smrt. Preživjelo ih je 28. Vukovar je na popisu 2001. imao jednog Židova, a cijela Hrvatska onoliko koliko je samo Vukovar imao prije antisemitskog vala 30-ih godina prošlog stoljeća: 546.

Nema čuvene sinagoge, nema spomena na te ljude. Ostala je samo devastirana Kuća mrtvih i maleno zapušteno groblje. Na to mjesto ne zalazi izvanškolska nastava povijesti.

Vukovar je tih krvavih ratnih godina bio poprište raseljavanja, deportacije u logore i ubojstava pripadnika srpske etničke zajednice. Na devastirano spomen-područje u Dudiku godinama zatvaramo oči, a dijelove pripadajućeg zemljišta pretvaramo u nogometna igrališta. Ni tamo ne vodimo ekskurzije.

Tijekom 1945. Vukovar je ostao bez svojih građana njemačke nacionalnosti. Oduzeta im je imovina, tko nije pobjegao, protjeran je, deportiran u logore u kojima se umiralo od gladi i boleština, a mnogi su strijeljani. U predratnom Vukovaru činili su trećinu od 9.000 stanovnika, a sada ih nema ni jedan posto. Ako baš želite znati točno, ima ih 0,18 posto.

Njihove žrtve nemaju spomenika. Sve da hoćemo, nemamo kamo odvesti djecu koja imaju pravo na istinu.

Ako već gradimo Vukovar kao ogromni spomen nevinim žrtvama, onda to radimo dosljedno. Ako već dovodimo djecu u Vukovar kako bi ih poučili o stradanjima, a naučili miru, radimo to pošteno.

Bez sućuti i poštovanja za žrtve s kojima ne dijelimo nacionalne identitete nema mira i spokoja za žrtve s kojima se identificiramo.

Ne budimo Čovići. Ne padajmo na patetiku Miodraga Deme.

Spomen za nevine ljude pokošene fašizmima i totalitarizmima zahtijevaju odavanje počasti lišeno politiziranja.

Mjesto za pokloniti se svim nedužnim žrtvama

Sva ova pripetavanja oko Jasenovca, svi nemušti pokušaji da se umanji zlo jednog monstruoznog logora, sva omalovažavanja mrtvih na Ovčari, Škabrnji, Lovincu, Paulin Dvoru ili Varivodama, sve ismijavanje nevinim žrtvama poraća 1945. i 1995., još jedno su ubojstvo žrtava. Dužni smo začepiti na dan kada se obilježava godišnjica njihova stradanja. To nisu mjesta za političke govore, ali ni političke ucjene i manipulacije. To nisu mjesta na kojima se plješće i zviždi. Na kojima se priječi put ljudima čije ideje ne dijelimo ili s čijom se politikom ne slažemo. Tu se ne okreće leđa govornicima.

Od toga se ne rade skandali.

Jednom kada se završi Vodotoranj (ako novac netragom ne ispari), bilo bi dobro da to bude mjesto s kojeg će ljudi moći pokloniti smrtima svih nevinih građana Vukovara i životima svih onih koji se nisu stigli o nikoga ogriješiti, s nadom da to nikad neće učiniti.

Za budućnost svih nas.