Wikileaks je pokazao da je internet danas postao veliko bojno polje demokracije. No ta skupina neustrašivih zviždača, predvođenim kontroverznim Julianom Assangeom, nalazi se na lijevoj strani političkog spektra, ponajviše usmjerena na borbu protiv tajnovitosti moćnika i autoritarnosti najmoćnijeg svjetskog režima, američkog. U drugom je planu previše vremena ostala činjenica da je internet i savršena platforma za okupljanje onih na ekstremnoj desnici, pa i neofašista, kojima je većinom zatvoren pristup civiliziranom političkom diskursu, u kojem su predmet ruganja i jasne osude.

Suvremeni fašizam cvate na internetu

Možda je baš zato i ekstremne desnica i suvremeni fašizam toliko procvjetao na internetu, gdje nema ograničenja slobode izražavanja, pa sve više rastu – i brojem i posjećenošću – razni nacistički forumi, blogovi, news grupe i slično. Toga su očito bili svjesni i u britanskom think thanku Demos, što je rezultiralo jednom vrlo zanimljivom, ali i duboko uznemirujućom studijom.

'Novo lice digitalnog populizma' se na sto stranica detaljno i dubinski bavi online aktivnostima ekstremne desnice, čiji je simbol postao norveški terorist Anders Breivik, a rezultati koje Demos prezentira nastali su zahvaljujući neumornom surfanju njegovih istraživača. Naime, oni su preko Facebooka (još jednog rasadnika ekstremne desnice) uspjeli nagovoriti deset tisuća pristaša ultradesnice da ispune upitnike o svojim političkim uvjerenjima i angažmanu. Zaključak koji Demos nakon analize dobivenih podataka iznosi je, blago rečeno, zabrinjavajući.

Rastu ksenofobija i islamofobija

Studija otkriva da se u Europi sve više šire nacionalistički, ksenofobni i islamofobni stavovi, i to naročito među mladima. Online podržavatelji tvrde desnice su većinom muškarci do 30 godina, s većom šansom da su nezaposleni. Oni nisi samo aktivisti iza tipkovnice, nego su spremni izaći i na ulice iprosvjedovati, a mnogi od njih su i aktivni članovi ekstremnih političkih stranaka, organizacija i saveza. Studija naročito ističe da su tvrdi desničari u međuvremenu postali mnogo spremniji i na javni angažman, s vlastitim imenom i prezimenom, nego što je na istu stvar spremna većina u društvu, što znači da bi takvi stavovi mogli postati još popularniji.

Dok se prije s ekstremnom desnicom ponajviše identificiralo po negativnim osjećajima, poput mržnje prema drugim rasama, studija pokazuje da se i tu dogodila značajna promjena, jer se sada iskazuje pozitivna identifikacija s onime što ekstremni desničari smatraju nacionalnom kulturom i tradicijom, koju se želi zaštititi.

Glavni neprijatelji neonacista - emigranti

To, naravno, ne znači da ne postoje stereotipni neprijatelji i izvori ugroze, što danas predstavljaju većinom emigranti. Mnogi sudionici Demosove studije su baš njih naveli kao razlog za svoje političke stavove smatrajući da su emigranti u Europi prijetnja njezinim tradicijama.

Ekstremnim desničarima nove generacije zajedničko je i to što dijele nepovjerenje prema institucijama države i Europske unije, ne vjeruju ni u sudstvo, ali zato imaju povjerenja u policiju i vojsku, kao autoritarne elemente državnog represivnog aparata. Ipak, oni ne odbacuju demokraciju i glasanje na izborima, nego većinom smatraju da politika ne nudi odgovore na stvari koje oni smatraju važnima. Najviše od svega iz zabrinjava, kako oni to vide, sve veći utjecaj islama koji prijeti Europi, pa stoga politolozi upozoravaju da je islamofobija najvažniji ujedinjujući faktor nove ultradesnice, baš kao što je to u dvadesetim godinama prošlog stoljeća bio antisemitizam.

Obućina: Internet povezuje ekstremističke politike

Hrvatski politolog i specijalist komparativne politike Vedran Obućina bavi se, između ostaloga, proučavanjem radikalnih pokreta i za tportal.hr komentira da Demosova studija pokazuje 'veliki potencijal i snagu' populističkih pokreta, no upozorava da ne treba automatski sve baciti u isti koš: 'Desno populističke stranke vrlo su različite od ekstremno neofašističkih, neopoganskih i neonacističkih stranačkih formacija. Pitanje je ovdje prihvaćanja okvira demokracije kao legitimnog okvira djelovanja. Ekstremisti često smatraju da demokracija nije njihovo polje djelovanja ili samo način da dođu do vlasti.'

Obućina također ističe da se Demosova studija ponajviše odnosi na zapadnu i srednju Europu te zanemaruje istočni dio, u kojem također ima ekstremističkih skupina i stranaka.

No svakako se slaže da je internet danas postao vrlo važan medij za povezivanje i djelovanje ekstremističkih politika: 'Uobičajeno, osim u skandaloznim slučajevima, ove stranke nisu u mogućnosti trajno okupirati mainstream medijski prostor pa se služe internetom i društvenim mrežama. U tome su vrlo vješti i uspješni, šireći s nevjerojatnom lakoćom ideje i apele koji dolaze na plodno tlo posebno mladih ljudi, koji su u formativnim godinama, naročito među starijim maloljetnicima i mlađim punoljetnicima. Internet je osim toga mirna luka, jer nitko ne reagira na službene stranice pojedinih organizacija koje šire zakonom zabranjen govor mržnje.'

I u Hrvatskoj ima potencijala za neofašiste

Jedan od razloga za otvaranje političkog prostora ekstremnim ideologijama jest i, kaže Obućina, deideologizacija stranaka i programsko približavanje stranačkih obitelji, koje se dogodilo nakon pada Berlinskog zida. 'Među biračima se javlja slabija identifikacija sa strankama, opada sudjelovanje u izborima i pojavljuje se sve veća volatilnost, odnosno fluktuacija glasova birača. Postoje razne teorije o razlozima glasanja za radikale, ali mnogi glasaju za njih iz čiste nesnalažljivosti u deideologiziranim strankama. Na temelju takvih glasova, radikali dobivaju mogućnost utjecaja. Ipak, praksa je pokazala da kad god dođu na vlast ili u koaliciju, nemaju snage ispuniti obećanja i na idućim izborima redovno gube svoje pozicije', smatra Vedran Obućina.

Kada je pak riječ o Hrvatskoj i ekstremno desnim snagama kod nas, situacija je sljedeća: 'U Hrvatskoj postoji barem jedna parlamentarna desno populistička stranka, koja je uz to i regionalistička - HDSSB. No njih ne bih opisivao kao ekstremne desničare. Takvi žive većinom u manjim strančicama, poput HČSP-a koji dobro koristi nove medije kako bi pronijela svoj glas među narodom. Sjetimo se samo obilježavanja partizanskih i antifašističkih praznika ili gay parada. Oni slijede tipičan obrazac ekstremne desnice.' Politolog Obućina pak analizira da je HSP 'negdje između', kao euroskeptična stranka, koja nije 'ni populistička ni ekstremna', ali da se 'u idućim godinama još mora pronaći ne bi li sačuvala svoj imidž stranke koja traži tipično desnu stvar - red i mir'.

Najveći je problem za domaću tvrdu desnicu 'strateško pozicioniranje velikih stranaka, prije svega HDZ-a koji na lokalnoj razini obuhvaća i ono glasačko tijelo koje bi više bilo sklono glasanju za HSP ili čak HČSP te nije došlo do većeg institucionalne prisutnosti radikalne desnice u Hrvatskoj'. Obućina ipak zaključuje: 'Ali to ne znači da nema potencijala za to.'