Alvaro Mauricio Sopo Jurin imao je geografsku nesreću roditi se u kontroverznoj zemlji Kolumbiji. Kada je pred osam godina krenuo u svoj prvi turistički obilazak europskog kontinenta, srušili su ga na prvoj birokratskoj preponi. Španjolci u uniformama s nevjericom su pogledavali kolumbijskog industrijskog dizajnera i iz razonode ga optužili da je došao u Španjolsku ilegalno tražiti posao. Zatvorili su ga na aerodromu na tri dana i srušili mu sve europske snove. Ili ćeš nazad u Kolumbiju, ili ćeš – u Hrvatsku. Direktnim letom. Zašto? Alvaro je baratao hrvatskom putovnicom. Zahvaljujući baki i djedu sa Zlarina odnosno Primoštena. Hrvatska mu se nije uklapala u itinerarij kao konačna destinacija, ali zvučalo je zericu bolje nego ići kući plačući.

'Nije bila sezona, nije bilo direktnog aviona do Hrvatske. Frend mi je uzeo jedinu moguću kartu, ali mi je rekao - ne znam taj grad. Zove se Dubrovnik. I eto mene odjednom u Dubrovniku. Kao da me netko teleportirao. Totalno neočekivano. U međuvremenu sam se čuo s maminim bratićem i sestričnom u Zagrebu, posjetio sam Primošten. Plan je bio da odem opet u Barcelonu. Ali u španjolskom veleposlanstvu u Zagrebu tražili su gomilu papira i dokaza. Ujak me gurao da riskiram i ostanem u Hrvatskoj. Tako je i bilo. I baš kada sam upisao tečaj hrvatskog jezika na Croaticumu, dobio sam posao.'

Alvaro je industrijski dizajner. Radio je većinom na namještaju, sada je na staklu. Recesija ga je šutirala s prvog zagrebačkog posla nakon tri godine, našao je gažu u Đakovu, nije mu se nešto svidjelo biti jedini Južnoamerikanac u gradu. Vratio se na novi posao u Zagreb. Sprijateljio se sa svim divotama hrvatskih poslovnih običaja. Tipa da je radio šest mjeseci bez plaće. Pitam ga bi li u istom periodu u Kolumbiji napravio više i bolje. Ne zna. Možda: 'U Hrvatskoj svi sve znaju i igra se na sigurno. To igranje na sigurno posljedica je raširenog stava - sve znam. U glavama vlada pravilo - ono što ne znam, to ne postoji. Na poslu u Kolumbiji postoji puno više interakcije. Ne samo među kolegama nego i hijerarhijski okomito. Ovdje šef kaze to je to i nitko ništa ne pita. Smeta me i to što dosta novca ljudi dobivaju na ruke. Ne znam... Imam osjećaj da kolege mogu biti užasno susretljivi i pomoći će ti oko svega dok se ne prilagodiš na novi posao. Ako nisu takvi, onda padaju u kategoriju onih koji usko gledaju samo svoj posao i pustit će te da se nastaviš ne snalaziti.'

Puno je impresija o Hrvatskoj nakrcao Južnoamerikanac u posljednjih osam godina, ali nikada neće zaboraviti trenutak kada je prvi puta stupio na Jelačićev trg. Odjednom si je morao priznati da su skoro svi viši od njega. Priznao si je i da nam je promet jako uredan, da su vozači nešto svjesniji pješaka nego kod njega doma, i da se nitko ne tušira ujutro: 'Ne razumijem to tuširanje navečer. Kako možeš ići ujutro na posao bez da se opereš?' Skužio je s vremenom i da provodi puno više vremena u kupaonici nego hrvatska muška populacija i nije mu jasno zašto više ljudi ne koristi dezodoranse ili parfeme.

Danas je Alvaro ljubavno situiran. Konačno je, veli, pronašao svoju hrvatsku polovicu nakon serije iskustava s domaćim curama. Stereotip latino lovera očito sjajno funkcionira po Zagrebu. Ali ne radi se samo o pozitivnim predrasudama (u sretnom slučaju da si Južnoamerikanac). Ima i par činjenica: 'Hrvatice bi mi uglavnom govorile koliko se razlikujem od tipičnog dečka iz Zagreba. Otvarao sam im vrata, oblačio kapute, volim biti kavalir, to je normalno u mojoj kulturi. Njima je to bilo fascinantno. Frendica iz Perua mi je jednom rekla kako su Hrvati prilično vjerni. Istovremeno, da im fali da budu džentlmeni. Ili kad se radi o djeci. Da promijene pelene ili nahrane bebu. Kod nas je to normalno.'

Snašao se tip u svim smjerovima, čini se, ali kaže mi nešto neočekivano. Hrvatska ga je otvorila za druge kulture i mentalitete. Ispada da ako kao Kolumbijac hoćeš upoznati Peruanca ili Argentinca, najbolje ti je doći u Zagreb: 'Hrvatska me kulturno otvorila. Ne patim više od stereotipa stranac, Hrvat, crno, bijelo, crveno. Kroz Croaticum sam upoznao puno kultura. U Kolumbiji nikad nisam imao toliko široko društvo iz Južne Amerike. U Zagrebu se družimo. Cijela Južna Amerika, pa Francuzi, Nijemci... Obogatio sam se na taj način.' I jasno, bacaju fore na naš račun. Veli Alvaro: 'Kada želimo isprovocirati nekog iz Hrvatske, kažemo mu da propuh ne postoji. Kod nas je najnormalnije da struji zrak. Kako drugačije?'

Čovjek želi odgojiti svoje eventualno dijete kod nas. Nismo ni svjesni koliko smo sigurna zemlja i ne znamo to cijeniti, reći će Kolumbijac. Bili bismo na korak idile samo da smanjimo nervozu, prestanemo igrati na ziher, malo se opustimo i posumnjamo u svoje sveznanje. I, da, da prihvatimo kako je hodanje po kući u cipelama skroz legitimna stvar.