Još prošlog mjeseca činilo se da krizom poharane europske nacije imaju razlog za slavlje: njemački ustavni sud popločao je put Europskom stabilizacijskom mehanizmu; Europska središnja banka (ECB) objavila je plan o potencijalno neograničenim kupovinama obveznica najugroženijih država, a Europska komisija predstavila je novi režim paneuropskog nadzora banaka. Ushit nije potrajao ni dva tjedna. Ogorčeni novim mjerama štednje, Španjolci i Grci izašli su na ulice; velike zvjerke iznijele su nova pravila igre, a europske zemlje uspjele su se katapultirati u novi krug krize.

Takvo stanje traje već dvije i pol godine. Intenzivne krizne faze prekidaju kratkotrajni trenuci nade, a cijela stvar svela se na kupovanje vremena. Sigurno je samo jedno: ova kriza je opasna i bit će dugotrajna.

Ugrožena je životna sigurnost milijuna građana Europe. Neki nastoje održati razinu svoje skromnih prihoda, dok su drugima na umu i plećima čisto preživljavanje, štednja, politička radikalizacija, ekstremizam - život ili smrt.

Nijemci podcjenjuju opasnosti

Nijemci su skloni podcjenjivanju situacije, što nije čudno u državi koju je kriza uglavnom zaobišla. U Španjolskoj, međutim, situacija je drukčija. Nitko ne dvoji zašto se premijer Mariano Rajoy tako žestoko bori da izbjegne vanjsku intervenciju i međunarodni nadzor. No masivne mjere štednje kojima je vlada opteretila svoje građane potaknule su iznuđivačke prijetnje odcjepljenjem od državnog teritorija. Nacionalna dužnička kriza ugrožava jedinstvo države dok katalonski čelnik Artur Mas pokušava maskirati vlastite nedostatke separatističkom politikom koja je prijevremene regionalne izbore pretvorila u referendum o potencijalnom odvajanju Katalonije od Madrida.

Slični snovi na djelu su u mnogim drugim dijelovima Europe. Katalonci se osjećaju sigurnima samo u Kataloniji. Talijanski Južni Tirol počinje doživljavati Rim kao teret. A u Njemačkoj, većina podržava izbacivanje Grka iz eurozone. Europske države ne rastu zajedno - upravo suprotno, trend je razdvajanje u egoistične ćelije.

Ne postoji jedinstvena interpretacija europske egzistencijalne krize. Više od dvije godine Europa ne uspijeva navesti 17 euro-nacija da provedu zajedničku analizu uzroka krize i jedinstvene strategije za njezino rješenje, zbog čega ljetošnja odluka ECB-a o kupovini potencijalno neograničenih količina obveznica posrnulih država ima osobiti značaj.

Draghi načeo Njemačku

Prije takvog razvoja događaja, države u krizi jedva da su imale drugu opciju od oslanjanja na njemačku logiku spasa: brutalni proračunski rezovi, reforme za osiguravanje veće konkurentnosti i ustupanje dijela suvereniteta paneuropskoj vlasti.

Prijedlog Marija Draghija, šefa ECB-a, odstupa od takvog kursa. Pitanja su sada sljedeća: tko će dobiti novac za spašavanje svojih banaka? U kojoj mjeri treba provesti nadzor banaka prije otpuštanja novca? Može li se ECB uključiti jedino ako države u krizi prihvate oštre mjere štednje? I što će se dogoditi ukoliko zemlja ne provede takve mjere - znači li to da će joj ECB uskratiti sredstva?

Sve to je izrazito neuravnoteženo. ECB se pretvorio u političkog igrača i otvorio novu stranicu, pa je i Nijemcima postalo jasno da njihova moć više nije neupitna. Odnosi su se promijenili, pa su vjerovnici u ogledalu ugledali vlastite slabosti, dok dužnici više nemaju toliko mnogo za izgubiti.

Usamljenost Njemačke postaje opipljiva. Šef njezine nacionalne banke, koji se usprotivio Draghiju, nije time stekao nove prijatelje. A nakon sastanka europskih ministara financija u Helsinkiju krajem rujna, njemački ministar našao se u društvu finskog i nizozemskog kolege, u pokušaju redefiniranja uvjeta dokapitalizacije posrnulih banaka.

Razorna moć krize

Na drugoj strani su nacije u krizi, koje sigurno - i sasvim pogrešno - misle da imaju podršku šutljive Francuske. No tamošnji predsjednik François Hollande već se pokazao razočarenjem. Njegova ravnodušnost ohrabruje centrifugalne sile, dok njegova vlastita sklonost mjerama štednje nije sasvim primjerna.

Može li Europa slijediti Njemačku, hoće li stvari ići onako kako to Nijemci zamišljaju? To nije izgledno: njemački plan da se europske financije i proračuni dovedu u red zasad ne nailaze na plodno tlo darežljive većine okrenute jugu i snažnoj ulozi države. A u takvoj Europi, Njemačka bi se vrlo brzo mogla osjetiti iskorištenom i ranjivom pod argumentima izolacionista i nacionalista.

Ne, ovakva Europa zasigurno nije primjer harmonije. Ovakva Europa premrežena je veoma različitim mentalitetima koji pokazuju kako ekonomske i socijalne politike cijepaju kontinent.

Obožavatelji Europe mogu bulazniti o veličanstvenoj raznolikosti unutar Unije - ali tamo vreba opasnost. Europa bi u konačnici lako mogla preplaviti vlastite građane, pa će oni na vozačkom sjedalu morati znati ne samo kako da prepoznaju takvu stvarnost, već i kako da je izbjegnu. Ova kriza ima golemu moć i mogla bi u trenutku razoriti sve ono čiji je rast trajao desetljećima.